Sve veći broj roditelja uočava da se njihovo dijete povlači u sebe, izbjegava druženje i teško izražava emocije, što otvara pitanje da li je riječ o prolaznoj fazi razvoja ili o znaku da je mališanu potrebna dodatna podrška.
Psihološkinja, Irma Koca-Daglar, objašnjava da povučenost sama po sebi nije alarm, ali postaje razlog za brigu ukoliko traje duže, pojačava se ili utiče na svakodnevno funkcionisanje djeteta.
“Nekada iz najbolje namjere, kao roditelji želimo najbolje svojoj djeci ali nismo dovolkjno svjesni, prisutni i edukovani i onda nam se desi da neke stvari propustimo u hodu, ali ih i pogrešno tumačimo. Negdje je naš put, put razumijevanja i da se stavio na mjesto tog djeteta i da razumijemo šta ono želi da nam kaže kroz svoj način i sv eone signale kje nam šalje”, poručuje psihološkinja.
Otvoreni razgovor, podrška u izražavanju emocija, smanjenje pritiska i jačanje osjećaja sigurnosti prve su preporuke za svaki dom.
“Zabluda je puno i mi smo skloni tome da gradimo predrasude, te da na osnovu svojih stavova ili jednog iskustva tumačimo stvari. Dakle, potrebno je da nam neko da vjetar u leđa i da nas podrži na pravi način i da prepozna naše jake strane, ali okruženje je ključno”, zaključuje Koca-Daglar.
U vremenu kada se djeca suočavaju sa sve kompleksnijim izazovima, poruka stručnjaka je jasna, nemojmo zanemariti tišinu, ona je često najglasniji poziv za pomoć.
FOTO/TEKST: SANA-A. Alić
