Savremeni čovjek nikada nije bio povezaniji sa svijetom, a istovremeno se čini da nikada nije bio udaljeniji od ljudi koji sjede pored njega. Telefoni, društvene mreže i konstantna online prisutnost postali su dio svakodnevice, ali granica između korisne upotrebe tehnologije i zavisnosti sve je tanja. O tome kako digitalno doba utiče na mentalno zdravlje, porodične odnose i način na koji komuniciramo, govorila je psihološkinja Irma Koca-Dagli.
Prema njenim riječima, problem ne nastaje onog trenutka kada koristimo tehnologiju, već kada ona počne da upravlja našim navikama, emocijama i odnosima.
“Naš dan polako gubi onaj spokoj i ljepotu koje bi trebalo da nosi, a sve češće osjećamo nemir, uznemirenost i unutrašnju iscrpljenost, iako ponekad ne možemo odmah da pronađemo razlog za to. Upravo zato je važno da se zapitamo koliko smo vremena proveli na društvenim mrežama, internetu, poslu ili generalno ispred ekrana, jer se upravo tu često krije uzrok zamora i našeg uma i našeg tijela”, kaže Koca-Dagli.
Dodaje da je savremeni čovjek često fizički prisutan, ali emocionalno odsutan.
“Ta simulacija stvarnog svijeta koju danas doživljavamo kroz društvene mreže i internet stvara nam utisak da smo prisutni i povezani sa ljudima, iako to često nije zaista tako. Imamo osjećaj da smo u kontaktu čak i sa drugovima iz osnovne škole koje možda nismo vidjeli deset godina i o čijim životima zapravo ne znamo mnogo, ne znamo kako su, čime se bave, kroz šta prolaze, niti oni imaju stvarnu sliku o nama. Istinska i duboka povezanost između dvoje ljudi ne može se mjeriti brojem poruka koje razmijenimo tokom dana, niti telefonskim pozivima, iako je razgovor glasom svakako bolji od same poruke. Još manje se može graditi kroz pregledanje fotografija i sadržaja na društvenim mrežama. Prava bliskost nastaje kroz neposredan kontakt, zajednički provedeno vrijeme, emociju i iskren razgovor licem u lice”, riječi su psihološkinje.
Naglašava i važnost roditeljskog primjera.
“Roditelji su apsolutni model ponašanja za svoju djecu, ne kroz ono što govore, već kroz ono što rade. Dijete posmatra roditelja i prirodno se pita zašto se od njega traži nešto što ni sam roditelj ne poštuje. Možemo pronaći mnogo opravdanja, poput toga da smo odrasli, da nam je telefon potreban zbog posla ili svakodnevnih obaveza, ali djetetu to nije dovoljno. Ono prije svega uči kroz primjer. Ukoliko želimo da dijete određeni dio dana provodi bez telefona, ne potpuno, već u zdravoj mjeri, onda i sami moramo pokazati takvo ponašanje. Djeca mnogo više usvajaju ono što vide nego ono što čuju”, naglašava Koca-Dagli.
Na kraju poručuje da savremeni čovjek ne smije izgubiti sposobnost prisutnosti u trenutku i razgovora licem u lice.
FOTO/TEKST: SANA-A. Alić-Kahrimanović
