Pitanje produženja radnog vijeka ponovo je u fokusu, kako zbog demografskih pritisaka, tako i zbog sve veće praznine u penzionim fondovima. Ali koliko je realno očekivati da ljudi, biološki i psihološki, izdrže rad do 67. ili čak 70. godine? I kakve ekonomske posljedice to nosi za državu?
Ekonomski analitičar, doc. dr. Haris Zogić, objašnjava da je produženje radnog vijeka za mnoge zemlje postalo nužnost, a ne izbor.
“Ne može se očekivati i ne smije se napraviti, u jednoj kompaniji, situacija da osoba koja je u 60. godini ili blizu penzije ima isti intezitet rada kao kolege koji su mlađe. Naravno, teško je linearno donositi sudove i definitivno ovo je tema koja se obrađuje od slučaja do slučaja. Mi imamo činjenicu da neki ljudi moraju ranije ići u penziju zbog nekih zdravstvenih razloga, te ovo mora biti opcija ali da ne bude nametnuta”, pojašnjava on.
Psihološkinja, Naida Karasalihović-Bulić, upozorava da biološka izdržljivost nije isto što i psihološka spremnost.
“Sva ova istraživanja vode nas ka istom zaključku, dok radni vijek bez odmora nije održiv, ni biološki, fizički ali ni emocionalno. Posljedice dugog radnog vijeka odražavju se na psihičko zdravlje čovjeka. Kada ta erozija traje godinama posljedice postaju ozbiljne”, ističe psihološkinja.
Na pitanje kako da radni vijek bude dug, ali održiv kaže.
“Društvo mora redefinisati pojam uspjeha. On nije rad bez granica i do iznemoglosti već sposobnost da dugoroćno ostavimo funkcionalan i zdrav odnos. Postoje ljudi koji bez problema mogu i do 75. godina obnašati svoje poslove, ali imamo one koji se penzionišu sa 50. godina. Važno je da država uzme sve aspekte kada je u pitanju ova problematika”, poručili su sagovornici Sandžačkog jutra.
Produženje radnog vijeka može pomoći penzionim fondovima, ali samo ako prateće reforme obezbijede da stariji radnici imaju realne uslove da ostanu zdravi, produktivni i dostojanstveni na tržištu rada.
