Kada govorimo o usamljenosti danas, ne govorimo samo o prolaznom osjećaju, već o složenom spoju individualnog doživljaja i šireg društvenog konteksta. Kako objašnjava asistent i demonstrator, Saša Tomašević, usamljenost jeste prije svega emocionalno stanje, ali je istovremeno i duboko ukorenjena u način na koji funkcioniše moderno društvo.
Ona se javlja, kaže, kada postoji raskorak između željenih i stvarnih socijalnih odnosa.
“Postoje statistike da je usamljenost prisutna kod većeg broja ljudi. Prvenstveno mislimo na subjektivni doživljaj usamljenosti, odnosno nedostatak emocionalne podrške i povezanosti. Nedostatak drugih osoba koje će da budu tu za nas, kojima vjerujemo i koje će da nas podrže, te se pojam usamljenosti odnosi upravo na to”, poručio je Tomašević.
Iako se često stiče utisak da je usamljenost danas izraženija nego ikada, Tomašević naglašava da nije nužno riječ o njenom porastu, već o većoj vidljivosti i svijesti o ovom problemu. Savremeni diskurs, istraživanja i otvoreniji razgovori o mentalnom zdravlju doprineli su tome da usamljenost više nije tabu kao nekada.
“Uz pomoć digitalizacije i tehnološkog napretka možem reći da imamo više informacija o usamljenosti kao takvoj, te su ljudi više skloni da pričaju o tome, za razliku od prošlih vremena, kada osjećanja nisu mogla da se obelodane kao što se to danas radi”, dodao je on.
Biti sam i osjećati se usamljeno nije isto
Usamljenost ne bira generacije, ali određene grupe su posebno ranjive. Mladi, uprkos stalnoj digitalnoj povezanosti, često se suočavaju sa površnim odnosima. Stariji ljudi se suočavaju sa gubitkom socijalnih mreža, dok urbane sredine, iako guste, mogu biti emocionalno hladne. Posebno su izloženi i roditelji male djece, kao i osobe koje prolaze kroz velike životne promjene.
Saša Tomašević, asistent i demonstrator
“Misli se konkretno na subjektivni doživljaj usamljenosti, odnosno nedostatak druge osobe. Kada govorimo o samoći, ona se odnosi na fizičko postojanje osobe bez drugih osoba, ali bez tog subjektivnog doživljaja usamljenosti. Samoća je, inače, korisna za samu kreativnost itd“, kazao je on.
Tomašević ističe da su mali, ali dosledni koraci ključni.
“Kao pojedinac, potrebno je da prvo poznaje svoje osjećanje usamljenost, odakle dolazi, ne postoji određeni broj kontakata sa kojim ta osoba komunicira, a može se obratiti i za stručnu pomoć. Mislim da je neophodno pričati o osjećanjima, s tim što postoji velika stigma u našem društvu i rodne uloge, gdje je, jednostavno, sramota pričati o osjećanjima. Međutim, kada verbalizujemo svoja osjećanja, to je put ka napretku, jer čim smo uspjeli da verbalizujemo i prepoznamo ono što osjećamo, to znači da bismo to mogli i da promjenimo”, naglasio je on.
Usamljenost nije znak slabosti, poručuje Tomašević. Otvaranje prema drugima, koliko god bilo teško, prvi je korak ka promeni. Razgovor, pa makar i sa jednom osobom, može napraviti značajnu razliku. U vremenu brzine i stalne povezanosti, pitanje usamljenosti ostaje jedno od najtiših, ali i najvažnijih pitanja savremenog društva.
FOTO/TEKST: SANA-A. Alić-Kahrimanović
