U okrugloj sali Univerziteta u Novom Pazaru, u okviru Departmana za umjetnost i filološke nauke i nastavnog predmeta revolucionarna književnost, održano je javno predavanje i razgovor sa bosanskohercegovačkim piscem Fajkom Kadrićem. Tom prilikom predstavljene su njegove knjige „Šta su meni ptice“ i „Udovičke zemlje“.
Kadrić je istakao da je cilj susreta bio približiti publici svoj rad, naglašavajući da su pitanja studenata kroz interaktivni razgovor dodatno produbila diskusiju o načinu pisanja, istraživanju i lirskom poistovjećivanju.
“Jako sam zadovoljan. Čak što više, iznenadio me je broj pitanja i, naravno, olakšalo mi je. Oлакšalo mi je tu interakciju sada sa studentima, jer je jako teško pričati sam o sebi, a ostati na nekom doživljaju sebe. Ja se uvijek doživljavam skromnim i običnim čovjekom. Ja nisam došao sa nekim velikim očekivanjima tu. Ja sam došao, naprosto, možda da ohrabrim sebe, nekog sebe od prije 40 godina pokušavam sada napraviti, precizirati sliku da sam ja neko ko je upravo imao priliku da sluša afirmisanog pisca, postavi pitanje, a možda čak da se ohrabri da kaže, znate, znate, pa ja nešto pišem, pa da li biste mi odgovorili na to pitanje ili tu dilemu. Zato da nekom budemo od koristi u smislu, to je na kraju i moja životna filozofija, a mislim da je trebala biti i svih ljudi uopće. Korisnost drugom, prvom do sebe, drugom biću”.
Književno djelo postaje bezvremensko kada njegova vrijednost i uticaj prevazilaze vremenska ograničenja i ne zavise od epohe u kojoj nastaje, poručuje Kadrić.
“Ako je književno delo književno po svim elementima, ono samim tim postaje bezvremensko. Dakle, ono nema vremenski ograničen rok trajanja, ukoliko je. Ali u svakom slučaju, književno delo nosi i takvu vrstu informacije, da ne kažem parametara, u kojem se dobu nalazi, mislim na književno delo koje je po svemu književno delo, ne mislim na svako pisanje, ne književno delo. Dakle, ono nosi informaciju gde se nalazi. Ono samim tim utiče i na čitaoca u bilo koje vrijeme”.
Zaključuje da čitanje književnog djela približava autora čitaocu, omogućavajući neposredan doživljaj njegovih misli i osjećanja.
“Dakle, govorimo o nekoj vrsti poređenja vremena i neku vrstu vremenskog metra, gdje vi možete prolaziti metar u nekoliko vekova unazad i slušati, čitati nečiju napisanu reč isto kao slušati glas, ja sam imao takav osjećaj, kao slušati živ glas”, kaže između ostalog književnik Fajko Kadrić.
