Digitalni ugovori postaju sve češći u poslovanju i svakodnevnoj komunikaciji, ali i dalje izazivaju pitanja o pravnoj sigurnosti i potencijalnim rizicima.
Iako zakon u većini slučajeva prepoznaje elektronske potpise, praksa pokazuje da postoji značajna razlika između prostog i kvalifikovanog elektronskog potpisa, kaže asistentkinja na Departmanu za pravne nauke UNP-a Ševal Kadrija-Pupe.
“Sve češće vidimo da se ugovori zaključuju u digitalnoj formi ili elektronskoj. Kada se postavlja pitanje prave sigurnosti ili validnosti ovih ugovora, postoje određeni mehanizmi koji nam pomažu pri identifikaciji i validnosti ovih ugovora. Ti mehanizmi se odnose na elektronski potpis. Elektronski potpis nam identifikuje ugovorne strane i autentičnost same sadržine. Ukoliko je taj potpis i ugovor u skladu sa procedurom, kao sa pisanom tradicionalnom, onda u tom slučaju digitalni ugovor ima jednaku pravnu snagu kao što je papirni”, objasnila je Kadrija-Pupe.
Prednosti digitalnih ugovora su višestruke, dodaje ona.
“Prije svega daje nam mogućnost da zaključimo ugovor na daljinu, bez fizičkog pristupa. To je jedna od prednosti kada su u pitanju digitalni ugovori. Također, ugovorna strana može da otkaže taj ugovor u roku od 14 dana, bez navođenja razloga otkaza ugovora”, ističe asistentkinja Departmana za pravne nauke UNP-a.
Ipak, rizici su prisutni. Najčešći problemi nastaju kada postoji sumnja u autentičnost potpisa, tehničke greške ili pravne praznine u regulativi za određene vrste ugovora.
Ševal Kadrija-Pupe, asistentkinja na Departmanu za pravne nauke UNP-a
“U svim pravnim sferama i odnosima postoji nivo rizika, ali kada su digitalni ugovori u pitanju, rizik se odnosi na to što su nam dostupni podaci i može doći do zloupotrebe ili neovlašćenog pristupa u sistemu gdje su ti podaci navedeni”, zaključuje ona.
Iako papirni ugovori neće potpuno nestati, trend digitalizacije ugovaranja pokazuje da je budućnost poslovanja sve više u elektronskom obliku.
FOTO/TEKST: SANA-A. Alić-Kahrimanović
