U fokusu međunarodne javnosti nalazi se Međunarodni krivični sud u Hagu, institucija osnovana da procesuira najteža krivična djela. Sud je uspostavljen Rimskim statutom i nadležan je za krivičnu odgovornost pojedinaca, a njegov rad i danas otvara pitanja prava i politike u međunarodnim odnosima.
Prof. dr Samra Dečković, sa departmana pravnih nauka UNP, govori o ulozi, nadležnostima i izazovima suda, ističući da je njegov značaj u savremenom međunarodnom pravu posebno izražen.
“Na nivou međunarodne zajednice oduvijek je postojala potreba za osnivanjem jednog sudskog organa pred kojim će se suditi za najteže zločine koji ugrožavaju međunarodni mir i bezbjednost. Ta ideja nastala je već nakon Prvog svjetskog rata. Svakako je bila aktuelna i nakon Drugog svjetskog rata, suđenja u Nirnbergu i Tokiju. Međutim, do prvih rezultata i koraka na tom polju dolazi 90-ih godina zbog oružanih sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije i u Ruandi. Kao rezultat imamo osnivanje Haškog tribunala upravo za bivšu Jugoslaviju i Haškog tribunala za Ruandu. Međutim, već u tom periodu se ukazuje na potrebu postojanja jednog stalnog sudskog tijela, odnosno organa koji će suditi za iste zločine za koje su sudili i Haški tribunali. Međutim, ono što je njihova odlika jeste da su u pitanju privremeni sudovi sa određenim vremenskim periodom rada”, kazala je profesorica.
Sud je nadležan za četiri najteža međunarodna krivična djela, a to su genocid, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, i zločini agresije napominje Dečković.
“U pitanju su krivična djela u kojima je namjera učinioca da djelimično ili potpuno unište jednu nacionalnu, etničku, rasnu, vjersku grupu, ubijanjem ili stvaranjem uslova za njihovo uništenje. Zatim, u pitanju su krivična djela koja se odnose na uništenje, odnosno na ubijanje civila. Ta djela su dio i sistemskog napada upravo na civile jedne zemlje, njihovo mučenje, porobljavanje, prisilna deportacija. Zatim, kada je riječ o ratnim zločinima, na primjer, u pitanju su krivična djela kojima se krše pravila ratovanja, u pitanju su krivična djela koja podrazumijevaju upotrebu nedozvoljenih sredstava ratovanja i sve one druge teške oblike ubijanja civilnog stanovništva. Kada je u pitanju zločin agresije, misli se prije svega na planiranje, izvršenje nezakonite upotrebe sile jedne države protiv druge”, dodaje ona.
Prof. dr. Samra Dečković, departman pravnih nauka UNP
Ističe da svjetske sile nisu potpisnice ovog suda, što znači da pred istim ne mogu odgovarati.
“Stoga, razlog je što bi izgubili kontrolu nad pravosuđem, činjenica je da velike sile uglavnom učestvuju u tim vojnim operacijama širom svijeta i da bi postojala opasnost da njihovi državljani budu procesuirani upravo pred tim sudom, zato što bi bili optuženi za vršenje najtežih zločina kojima se ugrožava međunarodni mir i bezbjednost. Na taj način to ukazuje i da međunarodni krivični sud nema univerzalnu nadležnost, da suđenja i njegov rad u velikoj mjeri zavise upravo od saradnje tih zemalja, jer ako postoje opstrukcije na bilo koji način, to će dovesti do dugovlačenja postupka i do toga da oni traju i duži vremenski period. Svakako da postoji i vjerovanje, odnosno mišljenje velikog broja zemalja da međunarodni krivični sud dijeli, da kažem, selektivnu pravdu, da se fokusira isključivo na slučajeve iz određenih regiona svijeta, da veliki broj djela ostaje nekažnjen, jer je osnovni razlog i osnivanja stalnog međunarodnog krivičnog suda jeste da najteži zločini ne ostanu nekažnjeni i da počinioci budu sankcionisani u skladu sa zakonom”, podvlači prof. dr. Samra Dečković.
I dalje ostaje otvoreno pitanje – koliko je ovaj sud zaista mehanizam globalne pravde, a koliko zavisi od političkih odnosa u svijetu.
Cijelu emisiju pogledajte nakon dnevnika.
