U julu 1995. godine, u zaštićenoj zoni pod okriljem Ujedinjenih nacija, počinjen je najteži zločin na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, genocid nad više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Ubijani su sistematski, brutalno i planski. Samo zbog svoje vjere. Samo zbog imena koje su nosili.
U Srebrenici je pravda zakasnila. U Srebrenici je svijet zakazao. Dok su majke dozivale sinove, dok su sestre i supruge tražile najmilije, međunarodna zajednica je nijemo posmatrala. Dok je vođena politika istrebljenja, istina je bila zatrpana šutnjom. Njihove suze nikada nisu presušile. A pitanja zašto, kako, i dokle još uvijek bez odgovora odzvanjaju u tišini bijelih nišana u Potočarima.
Ali Srebrenica nije samo mjesto tuge i boli. Srebrenica je zavjet. Zavjet da se istina mora čuvati. Da zločin mora biti nazvan pravim imenom. Da se genocid nikada i nikome više ne ponovi.
Srebrenica je ime koje ne smijemo i ne možemo zaboraviti. Danas, 11. jula, tačno trideset godina kasnije, sjećamo se sa tugom, ali i sa odgovornošću. Odgovorno se pitamo: jesmo li išta naučili? Znaju li oni koji dolaze poslije nas šta se dogodilo? I da li će imati hrabrosti da istinu brane kada im to bude najpotrebnije?
Tri decenije poslije, sjećanje nije samo emocija ono je dužnost. Dužnost da pamtimo one koji su ubijeni, da slušamo one koji su preživjeli i da učimo one koji dolaze. Jer zaborav je druga smrt. A šutnja saučesnik.
Srebrenica nas uči da mir nije nešto što se podrazumijeva. Mir se gradi. Mir se čuva. Mir se brani istinom, obrazom i hrabrošću da se suočimo sa prošlošću.
I zato Srebrenicu nećemo i ne smijemo zaboraviti. Nikada.
