U poslednjih nekoliko godina, društvo se sve više suočava sa izazovima vezanim za ulogu socijalnih radnika, koji često deluju na samoj granici između pomaganja onima u potrebi i suočavanja sa predrasudama i stigmatizacijom koju njihove profesije povlače.
Iako se socijalni radnici posvećuju pomaganju osobama u marginalizovanim i osjetljivim društvenim grupama, često su suočeni sa negativnim stereotipima.
“Ali, ako uzmemo ukupan broj stručnih radnika u centrima za socijalni rad u Srbiji, koji je oko 1.400, ne znam tačan broj, tu su i pravnici, psiholozi, pedagozi, socijalni radnici, specijalni pedagozi, i da sistem socijalne zaštite opslužuje 750 hiljada korisnika. Pa onda vidite”, napominje Dragan Vulević, specijalista za socijalno pravo.
Zaštitnik građana Zoran Pašalić pokrenuo je postupak kontrole rada Gradskog centra za socijalni rad, tražeći odgovor na pitanje da li su socijalni radnici blagovremeno reagovali.
“Mi imamo naknadnu kontrolu, nadzor nad stručnim radom i zakonitosti rada centara za socijalni rad. To je sada uobičajeno postupanje nadzornog organa. To je Ministarstvo za brigu o porodici koje se odnosi na porodično-pravnu zaštitu i Ministarstvo za rad, zapošljavanje i boračka i socijalna pitanja – odnosi na klasičnu socijalnu zaštitu”, kaže Vulević.
Naknadno se, kako kaže, radi po slučajevima kada se pojave u javnosti i radi se na nivou pojedinačnih prigovora i predstavki građana u konkretnim slučajevima.
“Mi smo imali tzv. nadzore nad stručnim radom koji su imali elemente stručne pomoći. Trajali su dva-tri dana i svaki centar za socijalni rad u Srbiji bio je obilažan najmanje jedanput u tri godine. To je bilo nekada. Danas ima centara za socijalni rad koji nisu videli nadzorni organ ili komisiju ministarstva da izvrši nadzor po 20 do 25 godina” ukazuje Vulević.
Prema njegovim riječima, glavni problem u funkcionisanju centara za socijalni rad je broj struktura zaposlenih radnika. To podrazumjeva da je broj nedovoljan ispod sada propisanih normativa.
RTS
