Porodice stradalih, predstavnici Islamske zajednice, predstavnici Bošnjačkog nacionalnog vijeća, predstavnici lokalne i Republičke vlasti i drugi zvaničnici okupili su se kako bi odali počast ubijenima i podsjetili da njihova sudbina ne smije biti zaboravljena.
Posebno potresno obraćanje imala je Dženita Junuz, kćerka rahmetli Alije Mandala, koja je kao četverogodišnja djevojčica ostala bez oca. Govoreći o djetinjstvu obilježenom gubitkom, porodičnoj tragediji i nepravdi, ukazala je na težinu života porodica koje ni nakon toliko godina nemaju odgovore o sudbini svojih najmilijih.
“U kući ispod puta, blizu autobuske stanice, živjela sam sa članovima svoje porodice. Babo je radio, mama brinula o nama djeci, brat i sestra išli u školu. Ja, djevojčica od četiri godine, živjela sam svoje spokojno djetinjstvo. Bio je četvrtak, kao i danas, kada je ta spokojnost nasilno prekinuta. Od toga dana ništa nije bilo isto. Raširene ruke razdragane djevojčice, čekajući babu s posla da mi donese Euroblok i lizalo, ostale su zauvijek prazne. Rahmetli majka nas je odvela u Priboj, kod njenih, gdje nisam ni slutila koliko će tešku sudbinu jedno malo nevino stvorenje, nikom ni zrna krivo, morati podnijeti. Insan može izdržati što kamen ne može. Ni danas ne znam kako je rahmetli majka uspjela obezbijediti hranu i sve što treba nama djeci, a nismo imali babove plate. Pamtim majkin osmijeh i njenu suzu, topli pogled i nježan zagrljaj. Od tuge za babom njeno srce nije izdržalo. Imala sam dvanaest godina kada sam sama morala nastaviti svoj put. Na bol i tugu sam već navikla. Slučaj Sjeverin je ispit ljudskosti, ispit čovječnosti i ispit predstavnicima naroda. Ovo je poziv svim političarima, posebno bošnjačkim, koji govore da su svi građani ove zemlje ravnopravni i jednaki. Evo vam prilike, dokažite. Da li će neko, svjestan i hrabar, smoći snage da kaže: „Da, desilo se. Prošlost izbrisati ne možemo, ali možemo graditi sretniju budućnost.“ Mnogo je pitanja na koja nemamo odgovora, ali jedno znam: šta će biti sutra ako danas zlo pobijedi? Prosudite sami.”
Predsjednik Skupštine opštine Priboj Boris Mrdović istakao je da sjećanje na žrtve mora biti opomena da se čovjek nikada ne smije posmatrati kroz vjeru, naciju ili religijsku pripadnost. Govorio je o potrebi očuvanja međusobnog poštovanja, tolerancije i zajedništva.
“Kada sam razmišljao kako da se ne ponovim i da se obratim i ove godine na skupu, dosjetio sam se jedne metafore: krst i polumjesec ne treba da budu samo simboli na našim grobovima i mezarima, već treba da budu simboli ljubavi, simboli tolerancije i međuvjerskog poštovanja. Često se pitam da li je nakon 34 godine trajno, ili bar u jednom dijelu, sa ovih prostora nestao osmijeh. I da li možemo da vratimo onaj osmijeh i onu sreću jugonostalgije i onih vremena velike Jugoslavije, kada su se žagor djece, sreća i osmijesi mnogih lica na ovim prostorima mogli čuti i vidjeti. Dragi prijatelji, ne stojimo mi na ovom mjestu danas samo da bismo se podsjetili imena nastradalih, jer to njihove porodice i njihovi prijatelji čine svaki dan. Mi ovdje stojimo da spriječimo zaborav, da spriječimo produženje jednog zločina, jer zaborav bi bio još veći zločin u odnosu na onaj koji je učinjen. Ljudsko dostojanstvo je prije 34 godine bilo poraženo, ali mi danas ne smijemo da dozvolimo da istina bude pobijeđena. Zagledani u budućnost, sjećajući se prošlosti, moramo izvući pouke iz svega ovoga što nam se dogodilo.”
Predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, muftija sandžački prof. dr. Mevlud ef. Dudić, naglasio je da sjećanje na žrtve nije poziv na osvetu, već poziv na pravdu, ljudskost i odgovornost. Poručio je da nema trajnog pomirenja bez istine i pravde, te da se krivica pojedinaca ne smije pripisivati cijelim narodima.
“Poslanik islama nas uči: „Najbolji među vama su oni koji čine dobro drugim ljudima.“ A naša odgovornost prema miru ne završava se unutar vlastitih redova. Ona se proteže na svakog čovjeka, na svakog komšiju i na svakog s kim dijelimo prostor, život i budućnost. Zato danas želimo posebno naglasiti jednu poruku. Ne smijemo dopustiti da nas bilo čija politika, bilo čiji zločin ili bilo čija mržnja natjera da cijeli jedan narod gledamo kroz postupke pojedinaca ili zločinačkih grupa. Zločin ima svoje pojedince. Odgovornost ima svoje ime. Politika koja je raspirivala mržnju mora biti predmet ozbiljnog preispitivanja. Institucije koje su zakazale moraju odgovarati za svoje propuste. Ali narod nije isto što i zločinac, kao što vjera nije isto što i onaj koji je zloupotrebljava. Kolektivna krivica ne može biti temelj pravde, kao što i šutnja pred zločinom ne može biti temelj pomirenja. Ne tražimo da se istina prešuti radi mira. Tražimo da se istina utvrdi upravo zato da bismo mogli živjeti u miru. Ne tražimo da se žrtve zaborave kako bismo nastavili dalje. Tražimo da ih pamtimo na način koji će budućim generacijama pomoći da prepoznaju opasnost mržnje prije nego što ona ponovo uzme maha. Nema trajnog pomirenja bez istine, nema pomirenja bez pravde i nema sigurnog zajedničkog života bez poštovanja dostojanstva svakog čovjeka.”
Komemoracija je još jednom podsjetila da vrijeme ne može izbrisati bol porodica, niti umanjiti obavezu društva da čuva sjećanje na nevino stradale. Porodice i dalje čekaju istinu o sudbini svojih najmilijih, a zahtjev za pravdom ostaje neodvojiv od poruke da se zločin nikada i nikome ne ponovi.
