Gost Sandžačkog jutra bila je mlada pjesnikinja Sanela Fakić Ćatović. Svojom zbirkom pjesama “Dve žice”, autentičnim stilom ispričala je mnogo toga. Knjiga ,,Dve žice” donosi promišljanja o prolaznosti, o tome šta je čovjek, koje je njegovo mjesto na ovom svijetu.
Također obuhvata pjesme ratne tematike, kao i pjesme nostalgičnog tona. Knjiga preispituje šta se to nalazi između dvije žice, šta isplovi iz čovjeka kad prisloni prste na dve žice.
“Ja samo bila pjesnikinja i prije nego što sam to postala. Ja sam uvijek pisala zbog sebe, jer je to doprinosilo mojoj nutrini. To sam radila zbog sebe, a ne da bih nešto bila poznata ili viđena. Nisam nikada imala namjeru da to radim kako bi me neko zvao nekom poznatom pjesnikinjom. Poezija je uvijek tu bila da meni olakša i dozvoli mi da neke trenutke sačuvam, da sačuvam i život i umjetnost”, kazala je mlada autorica.
Njena poezija nosi emociju, snagu i promišljanje o svijetu koji nas okružuje – od ratnih slika do tišine nostalgije.
“Preporučila bih da ih malo pusti, neka odstoje u njima. Neka puste da sazriju i pjesme, ali i oni. Da dođu do te tačke kada budu imali dovoljno hrabrosti. To će samo doći od sebe, same pjesme znaju kada je vrijeme da one krenu i da one postoje. Pjesme sve znaju”, kaže pjesnikinja Sanela Fakić Ćatović.
Kako sama kaže, poezija je njen način da sačuva život i umjetnost, ali i da bude svjedok onoga što, iako prošlo, još uvijek živi u ljudima.
“Željela bih da napišem neke stvari koje znam i za koje mislim da trebaju da žive. One stvari koje su prošle, ali nisu prošle u svima. Neke stvari koje neko je doživio, ali to niko nije vrijednovao, niko nije obraćao pažnju na to. Neke patnje koje su prošle, ali koje zapravo žive u ljudima koji su ih doživjeli. Želim da budem svjedok da ne prolazi sve što prođe”, završava mlada pjesnikinja.
Svojim stihovima Sanela Fakić Ćatović podsjeća da poezija nije samo riječ na papiru, već prostor u kojem se čuva ono najdublje u čovjeku — sjećanja, osjećanja i tragovi vremena.
SANA – H.Š.
FOTO: SANA
