Nova školska godina je pred vratima, a sa njom se ponovo govori o problemu vršnjačkog nasilja. Pojedini oblici nasilja mogu imati i pravne posljedice.
Kada dječija šala preraste u prijetnju, fizički sukob ili ugrožavanje psihičkog i fizičkog integriteta, prestaje biti bezazlena. Profesor Hakić objašnjava gdje je granica između dječije igre i nasilja.
“Ta granica kada dječija igra prerasta u ozbiljnije probleme, onog momenta kada se pređe u verbalna zadirkivanja, dječiju šalu i ostalo, onog momenta kad to prelazi u fizički sukob, u verbalnu prijetnju, prijetnju po njegov tjelesni integritet, napad na njegovu, da kažem, psihu, odnosno prijetnju ili uništavanje njegove imovine ili, u krajnjem slučaju, teške tjelesne povrede. Onog momenta tad prestaje, da kažemo, ta dječija igra i šala i postaje ozbiljni prekršaj, odnosno ozbiljno krivično djelo”, ističe prof. dr Ergin Hakić.
Krivična neodgovornost djece mlađe od 14 godina ne znači da nema posljedica, dok se za starije mogu izreći strože mjere.
“Po Krivičnom zakoniku Republike Srbije, koji je aktivan trenutno, kategorija djece su do 14 navršenih godina i tu ne znači, iako su ona krivično neodgovorna, da ne imaju određene posljedice u smislu: Centar za socijalni rad će uključiti pojačan nadzor, ustanovit će se šta je posljedica takvog ponašanja ili takvog djelovanja, takvi roditelji mogu da izgube roditeljstvo, može da im se uskratiti starateljstvo, ukoliko se nalaze djeca u starateljskim porodicama, ustanovama, znači ozbiljno narušava taj ovaj aspekt i često djeca zaboravljaju ako im je neko rekao ili su negdje pročitali ili su čuli ili su konsultovali vještačku inteligenciju ili internet pretraživač da su krivično neodgovorna i imaju i one te posljedice koje bi mogli da trpe. Onda imamo mlađa maloljetna lica između 14 i 16 godina prema kojima se mogu neke malo drastičnije mjere primijeniti u smislu vaspitne ustanove, popravno-vaspitne ustanove, mjere pojačanog nadzora od strane roditelja, Centra za socijalni rad i onda imamo kategoriju od 16 do 18 godina gdje su ta djeca i krivično i prekršajno odgovorna gdje se za najteža djela mogu propisati i zavodske sankcije u vidu maloljetničkog zatvora”, pojašnjava.
Poseban problem predstavlja nasilje na društvenim mrežama, koje može trajati neprekidno i ostaviti dugotrajne posljedice na djecu i njihovo samopouzdanje.
“Kada su u pitanju vršnjačko nasilje na društvenim mrežama, odnosno internet prostoru, ono je kontinuirano 24 sata, traje i, kao što sam na početku rekao, nismo u mogućnosti to da kontrolišemo. Tako kada ode u etar, kad ode na internet, internet ne zaboravlja, sve se to pamti, ostaje trajno i djeca kontinuirano pate zbog toga, posebno kada govorimo o mladima u periodu puberteta, kada djeca gledaju svaki svoj nedostatak, ne govore o sebi s aspekta kako je napredan, dobar đak, lijepo izgleda, nego traže svaku svoju grešku. Znamo sami, prolazili smo kroz taj period adolescencije od, da kažemo, odrastanja i puberteta, to je jedan, da kažemo, katalizator ka povećanju problema i povećanju patnje djece koje vrše jednu vrstu nasilja, u ovom slučaju svako nasilje je fizičko. Stručnjaci kažu, kada bi mjerili to psihičko nasilje koje trpi jedno dijete, jedan mali, da kažemo, mozak koji je otvoreni univerzum koji upija sve to, onog momenta kada doživi takvo nešto ili više puta je kontinuirano na neki način mi ga, jednostavno rečeno, ubijamo i sahranjujemo mu samopouzdanje, posebno i vršnjaci, a posebno i roditelji koji ne razgovaraju sa svojom djecom, ne pričaju s njima da li imaju kakvih problema, nisu to samo neki aktuelni problemčići, zaljubljivanja, ocjene i tako dalje. Treba da razgovaraju da li imaju oni određenih problema, da li su oni koji trpe probleme ili, ne daj bože, su oni koji su uzrok problema i koji drugima prave probleme”, zaključuje, između ostalog, profesor Hakić.
Važno je da roditelji i nastavnici razgovaraju sa djecom i na vrijeme prepoznaju znakove nasilja.
SANA – Hazir Župljanin
FOTO:SANA
