Mladi novopazarski pjesnik Mirza Halilović sve više privlači pažnju kulturne javnosti svojim svestranim stvaralaštvom. Halilović je student međunarodnih odnosa u Turskoj, ali pored akademskog obrazovanja uspješno gradi i umjetničku karijeru.
Autor je zbirke poezije „Stalaktit“, u kojoj kroz snažne i sugestivne stihove obrađuje teme identiteta, pripadnosti i savremenog čovjeka. Njegova poezija već je prepoznata među mladim čitaocima i ljubiteljima književnosti u Novom Pazaru i šire.
“Stalaktit je jedan pećinski ukras, daću akcenat na riječi ukras. Stalaktit je jedan od najprepoznatljivijih oblika u pećinama. On, međutim, ima svog svojevrsnog „brata blizanca“ – stalagmit. Oboje nastaju od krečnjačkih materijala, soli i drugih naslaga koje se mogu pronaći u pećinskom ambijentu. Ono što ih posebno povezuje jeste činjenica da stalaktit, svojim stalnim kapanjem, vremenom oblikuje stalagmit ispod sebe. Njihovim postepenim spajanjem nastaje pećinski stub – čvrsta, zaokružena cjelina. Za mene lično, stalaktit simbolizuje pjesnika. Onoga koji mora da daje, da se troši, da neprestano ispušta dio sebe kako bi s vremenom došao do svoje konačne forme. Tek kroz to davanje moguće je ujedinjenje – sa društvom, sa vremenom, sa drugim glasovima. Na taj način, kroz zbirku, ali i kroz moje ukupno stvaralaštvo, pokušavam da pronađem novi izraz govoreći istovremeno o najsavremenijim i najstarijim temama koje književnost nosi u sebi. U tom smislu, vrijedi se prisjetiti Bodlerove misli da književnost, ukoliko želi da napreduje, mora da se vrati svom djetinjstvu. Upravo u tom povratku izvorištu, u spoju starog i novog, vidim prostor za autentičan poetski govor”, ističe pjesnik Mirza Halilović.
Osim književnog rada, Mirza Halilović se bavi i prevođenjem, a aktivan je i kao režiser dokumentarnih filmova, u kojima obrađuje društvene i kulturne teme od značaja za mlade i lokalnu zajednicu.
“Preveo sam neke od naših najznačajnijih i najuticajnijih bošnjačkih književnika, tačnije – pjesnika. Takođe sam prihvatio i preveo nekoliko pjesama nas mlađih autora, koje su objavljene u jednom relativno mladom, ali izuzetno kvalitetnom turskom časopisu pod nazivom Şiir Alayı. U tom izboru objavljene su pjesme Ćamila Sijarića na turskom jeziku, zatim Hennesa Halilovića, Izudina Šćerića, kao i jedna moja pjesma. Turska publika je te tekstove izuzetno lijepo prihvatila – probudili su snažne emocije i pokazalo se da smo im kao književna scena bili veoma interesantni i bliski. Koristim priliku da pozovem publiku da pogleda i moje dokumentarne filmove, koji su dostupni na YouTube kanalu Ekerman TV. Do sada je realizovano šest dokumentarnih filmova, uglavnom posvećenih umjetnosti: neki se bave književnošću naših autora, neki slikarstvom, a u posljednjem, šestom filmu, putovali smo čak do daleke Kartagine, kako bismo u nekoliko ključnih kadrova dočarali njen značaj i simboliku”, ističe Halilović.
O svom putu studija u Turskoj, istakao je da mu je to iskustvo proširilo vidike i dodatno ga inspirisalo u radu.
“Studiram na Univerzitetu Sakarya, u jednoj manjoj provinciji nedaleko od Istanbula. Iako je u pitanju grad koji nije u samom centru zbivanja, riječ je o izuzetno lijepom i pravom studentskom gradu. Neizmjerno sam zahvalan Turskoj i za priliku koju mi je pružila i za iskustvo studiranja koje tamo živim, jer u tome zaista uživam. Naravno, studiranje i život u inostranstvu nose i određenu težinu. Ko nikada nije živio u sredini u kojoj se ne govori njegov maternji jezik, teško može u potpunosti razumjeti taj osjećaj. Nedostaje ti razgovor, bliskost, mogućnost da se izraziš bez zadrške. Tek sam tada shvatio da je maternji jezik zapravo jedna vrsta slobode. Ipak, kada je riječ o samim studijama, profesori su izuzetno profesionalni, posvećeni i korektni. Svoj posao rade ozbiljno i s mjerom, a način na koji predaju dovoljno je inspirativan da te uključi, zadrži pažnju i motiviše da učiš”, zaključuje on.
Svojim angažmanom na više polja – od poezije do filma – Halilović se ističe kao jedno od najperspektivnijih mladih imena novopazarske kulturne scene.
SANA – H.Ž.
