U Amfiteatru Fakulteta za islamske studije održan je skup “18 godina borbe za slobodu i dostojanstvo”. Nakon što je prisutnima prikazan kratki dokumentarni film sjećanja na sve ono što je tada obilježilo oktobar 2007. godine. U ime medžlisa Limske doline obratio se predsjednik medžlisa IZ-e Prijepolje Aref ef. Duraković.
“Tih dana 2007. godine IZ suočila se sa agresijom i pokušajem puča. To je bio otvoreni napad na najuzvišeniju instituciju muslimana, koja odražava našu vjeru i naš identitet. Medžlis IZ-e Prijepolje je imao izuzetno mjesto u odbrani IZ-e. Postao je primjer odlučnosti i vjernosti IZ-i. Vjernici su u teškom vremenu fesada stali hrabro i doslijedno da očuvaju Islamsku zajednicu. Zašto potenciram Prijepolje? Zato jer su tu prvo krenuli da otimaju, a znamo da je prvi udarac najteži. Ovo je pripremano mnogo ranije, tada je to svima bilo postalo kristalno jasno”, kazao je Aref ef. Duraković.
Glavni imam sjeničkog medžlisa Berin ef. Ljajić u nadahnutom govoru istakao je da je 2007. godina bila prekretnica snage i zrelosti. Vjernici su zajednicu odbranili, ispit položili i krenuo je sveopći progres.
“U minulih 18 godina, Sjenica je čuda Božje moći gledala bar dva puta. Prvi put, onda kada se, Božijom voljom i njegovim planom, pade po tragu davno zagubljene Božije kuće – današnje Sabur džamije. Njena zvijezda zasija davno, ko da zna, ko da pamti?! Ali tvrdo se tuvi da je gasnula za krvavog maja, 1809.godine, prilikom ulaska Karađorđa u Sjenicu i etničkog čišćenja iste. Nakon toga, spomenica ove džamije blijedi i splašnjava. Na njeno mjesto se pravi električna centrala, pa onda objekti trgovačkog preduzeća, a u narodu jedini link koji ostaje da prkosi umoru i zaboravu je ‘džamijski bunar’. Da bi se došlo do obretenja ovog drevnog hrama, svakakvih se nesvakidašnjosti izredati dalo. Ako je vjerovati narodnoj – a jeste, jer je svaka narodna sened, da u svakom žitu urodice ima, ostaće za ibreta kako je te, već sada davne 2007.godine, u mihrabe sve tri gradske džamije pronikla sve sama urodica? Žita bilo nije pa su sve tri ondašnje sjeničke gradske džamije sa svojim imamima skliznule u nelegalne tokove. To je bio presedan, jer nije bilo grada mimo Sjenice koji je u cjelosti u pogledu gradskih džamija, tako očigledno zabrazdio. Baš tada, veliki naboj vjerničke sile, štujući Fetvu da se ne klanja za razbijačima džemata i ilegalnim činovima, traži način i mjesto da namaz obavljaju u džematu i adekvatno. Tvrdo nadahnuti Bož'om mišlju, ta Nebeska vodilja ih navede baš na ovo mjesto…ono zaboravljeno, koje ravno dva stoljeća taji i čeka svoje novo ostvarenje. 2010., Bož'im emerom, skupina ulazi u prostorije preduzeća i svojim zlatnim naumima i rukama čini mesdžid. Nešto docnije, dobit će i minaru (patent Ramiz ef.), i postat će ‘Sabur džamija’. Ravno dva stoljeća je saburala i konačno dosaburala. Njen izgled kazuje njen put. Njena kibla ka ćošku otkriva ožiljke njene i besjedi priču njenu. Danas, kada na ovu stvar posmatramo izvan okvira svih minulih procesa, pitajmo sebe sama: ko si ti da imaš plan? Samo je Božiji plan – plan! Šta je zli i čemeri džigerice izjelo da bi se Čaršijska džamija nonovo uspravila, da bi ponovno, tu, na tom mjestu, pala čela, klicali glasi, briznula oka…živjela srca. Allah zna a mi ne znamo! Ako je sve ovo moralo da se desi zbog nje – vrijedilo je! Drevno joj ime ne znamo, ostade joj Sabur…ko od majke. Svaki namaz u njoj podsjeća na veličinu i sveznanje Gospodara a na našu nemoć, malenkost i neznanje…te da su čudni Božji puti i divne Božje šeme! Biće da je čistim naumom prvobitno podignuta, pa Allah nije dao da to časno djelo propadne. Neka odoli zaboravu pomen Ramiza, Teška, Murata rh, Fikreta i ostalih imama i džematlija koji su podnijeli svjesni žrtvu i sačuvali ovaj grad. Drugo čudo je ovo kojem svjedočimo zadnjih pola decenije i traje danas dan. Ono što se u Sjenici trebalo graditi tijekom prethodnih imperija – izostalo je. Tih divnih zdanja koja se dižu za Božiji raziluk skoro da nije imalo, ili ih nije ostalo. Opet, Božijim emerom i odabirom, našao se čovjek iz ovog grada za ovaj grad, koji je za svega pet godina, izgleda, nadomjestio ono čega je ovaj grad bio uskraćen minulih 5 stoljeća. Preko 10 000 kvalitetnih metara opredmetilo je tri nove gradske džamije i dva nova islamske centra, dvije zgrade medrese. I to može kad Bog rekne. Uz prethodno spomenute, neka zaborava bude lišeno i to ime – hafiz Kemal. Na samom kraju, nakon neuspjelog pokušaja puca da se vidjeti da je Allah dao ovoj zajednici vidni berićet i progres”, kazao je Berin ef. Ljajić.
Glavni imam tutinskog medžlisa Vahjudin ef. Ćosović istakao je da su vjernici tada bili spremni životima svojim braniti džamije od otimačine, te da je snaga njihove odlučnosti bila jača od sramne ideje pučista.
“U Tutinu se nije desilo ono što se desilo u Prijepolju i Sjenici. Zašto nije došlo u Tutinu do preotimanja džamija? Njima je tada bio cilj da okupe masu 25. ramazana 2007. godine i njom pokore centralu medžlisa. Ali kad sami Allah počasti jedan kraj kvalitetnim džematlijama koji su bili spremni braniti svetinju Islamske zajednice. Oni nisu imali snagu niti petlju tada da pokušaju i tu du njihovi planovi propali. Ali je Tutin bio, zaista, kuhinja u kojoj se sve to spremalo i kuhalo. Božjom voljom i svjesnošću vjernika nisu to uspjeli. Mi smo od te 2007. operisali one zagnojene krajnike i prodisali. Od tada je krenuo naš progres i neka znate da od ponedjeljka do nedjelje kroz naš obrazovni sistem pod Islamskom zajednicom prođe preko 2500 djece”, kazao je Vahjudin ef. Ćosović.
Glavni imam novopazarskog medžlisa dr. Enver ef. Gicić govorio je o nizu udara na Islamsku zajednicu, ističući da su prvi počeli godinu dana prije nego li se desio veliki pokušaj puča.
“18 godina borbe. Historija. Od nje se ne živi, ali ko je ne zna ne može da preživi. Nisam čitao o njima, ali sam ih preživio. I do dan danas. Novopazarski medžlis doživio je prvi udar godinu dana prije ovog. To je bila prva borba i bio je u Arap džamiji. Tada je počelo nešto što je nagovješteno. Tada je ona odbranjena i sačuvana, a nakon malo vremena sličan takav incident se desio u Ahmed Vojvoda ili Koraćkoj džamiji. I ni tada nije uspjelo ono što je zamišljeno. Ovo jeste teško breme. Mnogi su se porodično zavadili, politički podijelili. Ali neka znate – ova crna mrlja trebala je da se desi. Samo zato da bi odvojila kvalitet. Tamo gdje je centar – tu su i glavne borbe. Padala je i krv, hvala Allahu nije bilo sa fatalnim ishodom. Ali smo preživjeli i Altun Alem džamiju, preživjeli smo i Hadžet, ali i Inicijativu 2013. godine. Zato i danas sa ponosom kažem – medžlis IZ-e Novi Pazar okosnica je i kičma Islamske zajednice”, kazao je dr. Enver ef. Gicić.
Članovi Hora FIS-a i medrese Gazi Isa-beg prisutne su počastili izvođenjem kaside. Predsjednik Mešihata i muftija sandžački dr. Mevlud ef. Dudić obratio se skupu. Bio je to, zasigurno, jedan od najtežih perioda u životima vjernika, kaže muftija dr. Dudić.
“Danas smo se okupili na ovom časnom mjestu kako bismo obilježili 18 godina od agresije na Islamsku zajednicu. Prisjećamo se dana iskušenja, ali i dana ponosa i dostojanstvene odbrane naše zajednice, koja je predvođena mudrim rukovodstvom na čelu sa rahmetli Muftijom i hrabrim službenicima imala snage da se odupre pokušajima nasilnog preuzimanja, razbijanja i ponižavanja.
Ovih dana prisjećamo se 18 godina od nezapamćenih događaja u modernoj povijesti čovječanstva i nepravde koja se desila našoj Islamskoj zajednici. To je bio jedan od najtežih perioda u našim životima. Godine 2007., uz pomoć određenih političkih struktura i državnih mehanizama, lokalnih vlasti i stranih službi, uz podršku nedobronamjernih medija i pojedinih tajkuna, pokušalo se silom slomiti ono što je stoljećima građeno – autonomnost Islamske zajednice, njen kontinuitet i njena sloboda.
Mi goloruki i nespremni, a oni pripremljeni i zlonamjerni. Cio tadašnji državni mehanizam na njihovoj strani – policija, vojska, UDBA,politika. Nismo ni pomišljali da tako nešto može da se desi. Ali i oni i svi njihovi pomagači zaboravili su da vjernici imaju silu koju niko nemože da pobijedi. Snaga sandžačkog duha se desila, ali i svih dobrih, iskrenih, časnih i čestitih imama i uposlenika Islamske zajednice, naših vjernika na prostoru cijele države, od Priboja do Subotice i od Medveđe do Loznice, stala je u odbranu Zajednice i to se zove čudo otpora našeg čovjeka.
Sjećanje na tu tešku godinu, na događaje iz oktobra 2007. godine, ostaju trajno upisani u našu kolektivnu svijest. U zadnjoj trećini mjeseca Ramazana započet je neuspjeli pokušaj puča, kada su pojedini moćnici, dušmani naše institucije, krenuli silom da preuzmu Islamsku zajednicu. Kolone vozila, dolazak njihovih aktivista, okupljanje u kafanama i planiranje udara – sve to svjedoči o brutalnosti i otvorenom pokušaju rušenja onoga što je vjekovima bilo svetinja muslimana ovoga kraja. Ali, hvala Allahu Uzvišenom, Islamska zajednica je opstala i pokazala da njena snaga ne dolazi od politike niti od trenutnih moćnika, već od vjere, od emaneta, od povjerenja naroda, a najprije od pomoći Allaha dželle šanuhu.
Jedan arapski vladar rekao je: „Teška vremena stvaraju jake ljude, a jaki muškarci stvaraju dobra vremena; dok dobra vremena stvaraju slabe muškarce, a slabi muškarci stvaraju teška vremena.“
Danas, nakon tolikih iskušenja, možemo jasno reći da je najveće bogatstvo Islamske zajednice upravo njena autonomnost, jer znajte braćo, mi nismo i nikada nećemo biti hizmećari bilo čiji, bilo kog režima, politike ili grupacije. Ova naša zajednica pripada isključivo muslimanima i nećemo dozvoliti da bude poligon za dnevnopolitičke obračune bilo koga. Islamska zajednica je institucija svih nas, svih muslimana, a ne bilo kog pojedinca. Ona je naš zajednički emanet i duhovna kuća, te zato mora imati svoj red, svoj poredak i svoje odgovorne domaćine. Uređena zajednica je poput safova u džamiji – kada su safovi ispravni, Allah spušta Svoju milost; a kada se poremete, nastaje smutnja. Tako nas je učio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Zašto kažem da je Zajednica svih nas? Zato što su tih dana imami, profesori, studenti i džematlije pokazali jedinstvo i hrabrost. Branili su Mešihat, čuvali džamije, ostajali budni noćima, spremni da polože i vlastiti život da bi odbranili ono što im je povjereno – emanet vjere i Zajednice.
Naša ulema je tada, kao i kroz čitavu povijest, dijelila sudbinu svog naroda. Nije bježala od iskušenja, nego je hrabro stajala na braniku dostojanstva. To je ujedno i pouka za sve buduće generacije: Islamska zajednica može postojati i opstati samo ako ima ljude koji su spremni da je brane znanjem, djelom i požrtvovanošću. Tačno da je čovjek najbitniji resurs, draga braćo i sestre, ali resurs bez reda i cilja je poput vatre koja sama sebe sagorijeva. Zato Zajednica kao institucija mora biti iznad svakog pojedinca. Hadis našeg voljenog Poslanika govori nam da su najbolji oni koji koriste drugima, a ti drugi zasigurno je naša zajednica.
Prošlo je 18 godina. To je punoljetstvo, vrijeme zrelosti i pouke. Ove godine svjedoče da nismo pokleknuli, nismo se umorili, nismo izgubili viziju. Islamska zajednica je danas stabilna, institucionalno snažna i kvalitativno prepoznata.
Dovoljno je podsjetiti na Predškolsku ustanovu Reuda, Medresu Gazi Isa-beg, Fakultet za islamske studije, Školu Kur’ana Časnog, Univerzitet, CHR Hajrat, Media centar, Izdavačku kuću El-Kelimeh i brojne druge ustanove. To su plodovi borbe i žrtve, to su tragovi naše ustrajnosti.
U međuvremenu, mnogi koji su zalutali i napustili nas, shvatili su svoju grešku i vratili se, hvala Allahu. To su naša braća i mi ni u jednom momentu ne gledamo na bilo koga drugačijim aršinima, jer pokajati se iskreno – to nas i naša vjera uči. U tome vidimo Allahovu milost i potvrdu da zlo nema budućnost. Onaj ko iskreno želi dobro pronaći će put povratka, a Islamska zajednica će mu otvoriti vrata. I sada, kao i od samog početka, pozivamo sve one koji smatraju ovu našu ponosnu, jednu, jedinu zajednicu svojom, da nam se vrate i kažemo da ćemo na sve staviti tačku i početi novu stranicu.
Međutim, ne smijemo zaboraviti da su među onima koji su nas napadali bili i naši bivši službenici i džematlije. To je bolna činjenica, ali ona nas uči da izdaja uvijek dolazi iznutra. Zato moramo stalno biti budni, jačati institucije, njegovati povjerenje i jedinstvo.
Današnja generacija ima obavezu da pamti ta vremena i da uči iz njih. Naša djeca i studenti trebaju znati kako je Islamska zajednica branila svoje pravo na slobodu, kako nije pristala na poniženje i kako se izborila da bude jedina autentična, jedinstvena i slobodna vjerska zajednica muslimana u Srbiji.
Zbog toga je važno da znamo da u vremenu u kojem živimo, suočavamo se i s pojavama koje unose nemir i nered. Svako samoinicijativno i neodgovorno oglašavanje na društvenim mrežama, posebno kada dolazi od ljudi unutar same Zajednice, jeste oblik anarhije koji vodi ka razjedinjavanju i slabljenju našeg bedema. To je suprotno islamskoj etici i protivno mudrosti koju nam nalaže vjera. Zajednica ima domaćina, ima odgovorna lica i niko nema pravo da je koristi za lične ambicije, privatne obračune i svoju promociju.
Sloboda govora – šta je to? Zašto pojedini naši imami i uposlenici u ovoj zajednici daju sebi za pravo da svašta govore, a da nemaju nikakvu odgovornost? Vjerujte, uglavnom im je stalo do lične slave.Posebno neki od imama iz dijaspore kada gostuju u našim džamijama derse o svemu i svačemu, a mi kada odemo u njihove džemate uvijeknas upozoravaju: „Ne pominji Izrael i Palestinu, nemoj o LGBT populaciji, nemoj o politici, nemoj protiv države i sl.“
Ipak, braćo i sestre, i pored svih izazova, mi danas svjedočimo da je Islamska zajednica u stalnom napretku. Radimo velike projekte na nivou cijele Zajednice – od izgradnje i obnove džamija, preko jačanja obrazovnih i humanitarnih ustanova, do vraćanja oduzete i procesa legalizacije vakufske imovine.
To je naš dug prema generacijama koje dolaze i dokaz da nijedan pokušaj slabljenja naše zajednice nije uspio, niti će uspjeti.
Kvantitet bez kvaliteta nije dovršen posao, a kvalitet bez očuvanja onoga što je postignuto gubi svoj smisao. Zato je naša obaveza, braćo i sestre, da ono što smo mukotrpno izgradili čuvamo kao najvrjednije blago. Najveća mudrost nije samo u gradnji i širenju, već u istrajnom očuvanju i unapređenju postojećeg. Ne smijemo biti poput tkalje koja do podneva tka ćilim, a nakon podneva razvaljuje ono što je izatkala. Nažalost, mnogi oko nas priželjkuju da se upravo to desi našoj zajednici – da sami porušimo ono što smo sagradili. Ali mi ne smijemo dozvoliti da trud, odricanja i žrtve generacija budu uzaludni.
Draga braćo i sestre, pred nama su novi izazovi. Danas živimo u vremenu kada se vjera i identitet pokušavaju osporiti na suptilnije načine: kroz medijske manipulacije i putem nametanja raznih modela koji ne odgovaraju našoj tradiciji i našim vrijednostima.
Zato nam treba više znanja, discipline, međusobnog poštovanja i povjerenja. Treba nam svijest da svaki imam, svaki profesor, svaki roditelj i svaki student nosi svoj dio emaneta. Islamska zajednica nije samo zgrada i institucija – ona je mreža duhovnih i moralnih vrijednosti koje nas sve povezuju.
Odgovornost koju nosimo je ogromna. Naši imami, hatibi i mualimi temelj su očuvanja vjere i morala naroda. Naša omladina se podučava i odgaja kroz mektebe i odgojno-obrazovne ustanove. Naši džemati su mjesta okupljanja, zajedništva i sabura. A naša Islamska zajednica je bedem vjere, identiteta i časti. Zato od svakoga od nas zahtijeva red, disciplinu i odgovornost.
Na kraju, molim Uzvišenog Allaha da primi trud svih onih koji su 2007. godine stali u odbranu Islamske zajednice, da nagradi šehide i sve borce za istinu i pravdu”, poručio je muftija dr. Dudić.
Dovu je na kraju proučio koordinator Muftijstva Preševskog Ragmi ef. Destani.
