Svjetski dan osoba sa Daunovim sindromom iznova podsjeća na značaj razumijevanja, prihvatanja i stvaranja jednakih prilika u društvu. Ovaj datum obilježava se 21. marta i simbolično ukazuje na prisustvo tri kopije 21. hromozoma, kao osnovne genetske karakteristike ovog stanja.

Psihološkinja Irma Koca Dagli ističe da su djeca sa Daunovim sindromom često najranjivija, ali i poznata kao “djeca sunca” zbog svoje topline. Naglašava da je važno posmatrati ih kao pojedince sa različitim sposobnostima i potencijalima.

“Uvijek kada damo jedan naziv za određenu grupu ljudi, upadnemo u zamku. Koliko god da je to iz dobrih namjera poteklo, “djeca sunca” upućuje na njihovu zaista umiljatost, radoznalost, ta djeca su izuzetno topla i imaju blizak odnos sa svojom okolinom i pružaju mnogo dobrote. Međutim, mi često upadnemo u tu zamku kao društvo da ih posmatramo kao grupu identičnih ljudi, identične djece. Dakle, zaboravimo na tu individualnost. A svako od njih zasebno ima posebne i sebi svojstvene kognitivne sposobnosti, afinitete i talente, kao što ste rekli. I negdje u tom radu treba da djelujemo tako da, iako imaju zajedničke karakteristike, svakome posebno pristupimo, da svakome pružimo priliku i mogućnost, odnosno šansu da se ostvari”, kazala je psihološkinja.

Ističe da u društvu i dalje postoje predrasude, te da je neophodna veća socijalna i radna inkluzija, kao i aktivnije uključivanje u svakodnevne društvene interakcije.

“Predrasuda ima puno. Jedna zabluda jeste da osobe sa Daunovim sindromom imaju u stvari granice ograničenja u učenju i da kada se negdje dostigne taj plafon, ako se ikad dostigne, da nema preko toga. Međutim, to nije u stvari tako. Mi smo svjedoci toga da je i u našem okruženju puno njih koji su porušili stvari predrasuda i da je na nama samo da to prepoznamo, kao sad obrazovci. Dakle, ne možemo raditi i živjeti prema predrasudama i stereotipima koji su važili možda nekad, sad već znamo da više ne važe. Još jednu bih izdvojila, a to je da oni se, jel, grupišu tako da, naprimjer, nema puno radne i socijalne emancipacije. Dakle, oni su jako emotivna bića. Svako ko je došao u dodir sa osobom sa Daunovim sindromom zna da je njihov zagrljaj najtopliji i najjači i da se jako lako vežu za druge ljude. Ali ta radna i socijalna emancipacija i njihovo uključivanje u radne organizacije, u socijalne interakcije što više jeste u stvari negdje zadrška koju imamo kao društvo”, ističe ona.

Roditeljima poručuje da uživaju u malim uspjesima svoje djece, da vjeruju u njihov napredak i da budu njihova najveća podrška i pokretači pozitivnih promjena.

“Najvažnije inače u roditeljstvu, posebno sa djecom koja imaju neku smetnju u razvoju, sindrom ili slično, radovati se malim pobjedama. Dakle, ne prognozirati pretjerano naprijed, jer onda otvaramo put strepnjama i brigama i neizvjesnosti, jer ne možemo kontrolisati okruženje i svijet. Ali možemo da kontrolišemo onaj naš mikrosvijet u porodičnom okruženju gdje je nama da pružimo jednu toplu, podržavajuću sredinu u kojoj dijete zaista sigurno može da se razvija. Kada kažem te male pobjede, to znači da je svaki korak, svaka usvojena vještina, svako usvojeno novo znanje u stvari treba čestitati, treba pohvaliti. Pohvala ide i djetetu, ali i roditeljima. Jer ga oni su tim kao taj najvažniji tim u cijelom tom procesu, kasnije i učitelji, vršnjaci i svi ostali koji se pridruže tom putu razvijanja kapaciteta jednog djeteta koje ima Daunov sindrom”, savjetuje ona.

Istakla je da nas ove osobe uče najvažnijoj poruci — živjeti u sadašnjem trenutku, te da je misija društva da im omogući srećan i ispunjen život.

“Istakla bih da nas oni uče nečemu što je zaista jedan od centralnih koncepata savremene psihologije — živjeti u sadašnjem trenutku. Dakle, oni se ne bave ni prošlošću ni budućnošću, oni su “sada i ovdje”. Tako se ponašaju i to se u interakciji sa njima zaista može osjetiti. To je jedna velika vrijednost i vještina koju i mi možemo naučiti, ali samo ako smo s njima u komunikaciji i bliskim odnosima. Ono što mi kao društvo i zajednica treba da shvatimo jeste da od nas zavisi da li će jedna osoba imati ispunjen i sretan život. Kada to razumijemo kao svoju misiju i odgovornost, vjerujem da ćemo se ponašati na potpuno drugačiji način”, podvlači.

Poruka je da različitost nije prepreka, već vrijednost koju društvo treba da prepozna, prihvati i podrži.