U sudskoj praksi se sve češće vode postupci u vezi sa svojinom i državinom, najčešće zbog nerazumijevanja razlike između ova dva pravna pojma. Svojina podrazumijeva punu pravnu vlast nad stvari, dok državina označava faktičko držanje i korišćenje, bez nužnog postojanja prava svojine. Pravni vlasnik je lice upisano u katastar nepokretnosti, kao nosilac prava svojine.

Asistentkinja na departmanu pravnih nauka, Amina Crnovršanin, ističe da su ove razlike jasno propisane zakonom, ali da se u praksi građani često upuštaju u dugotrajne sudske sporove kako bi se utvrdilo ko ima pravo svojine, a ko je držalac stvari.

“Razlika između svojine i državine je temelj stvarnog prava, zato što razgraničava ono pravo od faktičke vlasti, odnosno od činjeničnog stanja. Kod nas u R. Srbiji se često ovi instituti poistovjećuju. U svakodnevnom životu smatra se da je vlasnik onaj ko stvar drži, odnosno ko stvar koristi. Dok pravo svojine predstavlja apsolutno pravo nad stvarima, koje titularu omogućava najšira prava na stvari, dok državina predstavlja faktičku vlast na stvari. Također, državina može biti zasnovana na nekom pravu, ali često i nije. U sudskoj praksi se često dešava da lice koje decenijama koristi nepokretnost misli da je njen vlasnik, ali kada se javi upisani vlasnik onda se tad dese problemi, odnosno sudski postupci koji moraju rešavati tu pravnu stvar”, kazala je pravnica.

Dugotrajno korišćenje određene stvari, kako pokretne, tako i nepokretne, uz zakonski osnov, može prerasti u pravo svojine.

“Bitno je naglasiti da dugotrajna savesna državina može preći i prirasti u pravo svojine, gdje zakonodavac prizane faktično stanje kao pravno releventno jer kada imamo osobu koja ne vrši pravo na nekom svojom stvari već duži niz godina, tada osoba koja ima pravo držanja, odnosno pravo korišćenja može steći pravo svojine, na tom stvari, putem održaja. Na način da se stvar koristi duži niz godina i da ste savestan držalac stvari, kao i da imate zakonsku državinu na toj stvari, onda možete steći svojinu nad toj stvari, u vremenskom periodu koji najčešće bude u roku od 10 godina, ako vi koristite tu stvar, i naravno ako ste zakonski držalac te stvari”, poručuje Crnovršanin.

Napominje kako građani mogu riješiti imovinsko-pravni status i dobiti punu pravnu sigurnost, što im kasnije omogućava slobodno raspolaganje svojinom.

“Kada se izvadi list nepokretnosti u njemu se navodi da li osoba ima pravo vlasništva ili pravo držanja – odnosno pravo korišćenja. Također, imamo informaciju i o tome da li se radi o javnoj, državnoj ili privatnoj svojini. Ako lice ima pravo korišćenja već dugi niz godina na toj stvari, može se rešiti taj predmet, odnosno taj postupak i to kroz konverziju. Predaje se najčešće online putem, konverzija, da se to pravo korišćenja tog držaoca prenese na privatnu svojinu. Odnosno, da se nakon pravosnažnosti tog rešenja koje se dobije od katastra nepokretnosti, gdje će na tom listu pisati da je to privatna svojina tog lica, kao i da je on sam vlasnik”, dodaje ona.

Poručuje kako građani mogu izbjeći imovinske postupke, koji znaju potrajati.

“Poruka građanima je da se ne oslanjaju na faktičko stanje, već da provere svoje pravo, jer redovno usklađivanje katastra, kao i pravni saveti samovlašća predstavljaju i najveću prevenciju sporova”, zaključuje Crnovršanin.

Jasno razgraničenje između onoga što se koristi i onoga što se zaista posjeduje ključno je za pravnu sigurnost. Ko na vrijeme uredi svoj imovinsko-pravni status, štiti sebe od sporova i dobija slobodu da sa svojinom raspolaže bez straha i neizvjesnosti.