Testament predstavlja zakonom uređenu, strogo ličnu i opozivu izjavu volje kojom pojedinac samostalno određuje raspodjelu svoje imovine nakon smrti. Njegova primarna svrha jeste podjela imovine nakon smrti ostavioca.
Da bi proizvodio pravno dejstvo, testament mora biti sačinjen u jednoj od zakonom propisanih formi. Za njegovu punovažnost neophodno je da je osoba u trenutku sačinjavanja sposobna za rasuđivanje, odnosno da shvata značaj svojih radnji.
Pravo na sastavljanje testamenta ima svako lice starije od 15 godina, a jedan od ključnih uslova jeste i sloboda volje ostavioca.
„Njegova suština u pravu, a i u životu ljudi je zaista velika. Prvenstveno autonomija volje dolazi do izražaja. Stavljanje privatne svojine u prvi plan. Nasljeđivanje privatne svojine i to na način na koji titular svojine, odnosno vlasnik želi. Dakle, dozvoljava se licu koje ima pravo svojine na određenoj imovini da je raspodijeli za slučaj svoje smrti po svojoj volji, onako kako on misli da treba. Jedan značaj je u tome, a drugi aspekt u kome se ogleda značaj testamenta upravo je taj na koji se određuje kome će pripasti imovina nakon smrti tog lica. Na taj način dolazimo do izbjegavanja sporova, a nerijetko i sukoba koji se dešavaju u samoj porodici“, kazala je prof. dr. Jasmina Nikšić, stručnjakinja iz nasljednog prava.
Dešava se da vlasnik imovine usmeno izrekne kome će šta ostaviti nakon smrti. Međutim, ukoliko to ne zapiše i ne sastavi testament u zakonom predviđenoj formi, takva izjava ne proizvodi pravno dejstvo.
Zato je važno da posljednja volja bude izražena na način koji zakon propisuje kao važeći.
Zaveštanje, oporuka ili testament podrazumijeva jednostranu volju, što znači da na nju ne bi trebalo da utiče niko drugi. Zaveštalac, odnosno osoba koja je sačinila testament, ne bi smio to učiniti pod prisilom, prijetnjom, ucjenom ili uticajem trećeg lica.
Da bi proizvelo pravno dejstvo, zaveštanje mora biti isključivo volja zaveštaoca.
Opozivanje testamenta – izričito ili prećutno
Zaveštanje se može opozvati izričito ili prećutno. Prećutno opozivanje podrazumijeva sačinjavanje novog testamenta, odnosno drugačiju raspodjelu imovine, pri čemu važi zaveštanje kasnijeg datuma. Izričito opozivanje postoji kada zaveštalac u novom testamentu jasno opozove prethodno zaveštanje.
„Suština jeste u tome da može mijenjati svoju volju. Može opozivati svoje prethodno sačinjeno zaveštanje koliko god puta želi. Njegova volja ima primat u ovoj situaciji, i pomenuti uslov jeste da je volja jednostrana. Pravo na njegovo sastavljanje ima svako lice starije od 15 godina. Ne traži se poslovna sposobnost za sačinjavanje testamenta, jer znamo da se poslovna sposobnost stiče sa navršenih 18 godina. Ono što se traži kao drugi uslov je namjera sačinjavanja testamenta. Lice mora biti sposobno za rasuđivanje. Testament mora biti sačinjen u jednoj od zakonom propisanih formi“, dodaje Nikšić.
Da bi sačinilo testament, lice ne može biti lišeno potpune poslovne sposobnosti, jer u tom slučaju nije u stanju da shvati značaj svojih pravnih radnji. Sposobnost za rasuđivanje procjenjuje se prema tome da li je lice tu sposobnost imalo u trenutku sastavljanja testamenta.
„Ako ja sada ovdje na televiziji izjavim kome ću ostaviti svoju imovinu, a pritom samo navodim primjer, onda nemam namjeru za sačinjavanjem testamenta, već sam to rekla u drugom cilju. Dakle, taj cilj, odnosno subjektivni element namjere za sačinjavanjem testamenta mora postojati. Ili se ja, također, na primjer, mogu šaliti. Nakon ove emisije možemo pričati o tome. Namjera u trenutku mora biti ozbiljna, stvarna i slobodna“, ukazuje ona.
Zakon o nasljeđivanju R.S. predviđa devet vrsta testamenata
Testament ne može biti punovažan ukoliko nije ispunio formalne uslove. Zakon o nasljeđivanju Republike Srbije predviđa osam oblika testamenta, dok je donošenjem Zakona o javnom bilježništvu uveden i deveti oblik.
Zakon tako predviđa više vrsta testamenata koje lice može sačiniti – neke u svakom trenutku, neke u vanrednim, a neke u izuzetnim okolnostima.
„Da bi se imovina podijelila na način koji je napisano, odnosno kako je rečeno, mora biti u jednoj od zakonskih formi. Najzastupljenija forma jeste svojeručno zaveštanje. Zatim imamo pismeno zaveštanje pred svjedocima, onda imamo vanredne oblike koji govore o konzularnom, vojnom, brodskom i međunarodnom obliku zaveštanja. A najzastupljeniji oblik zaveštanja je pismeno zaveštanje pred svjedocima, sudsko, odnosno javnobilježničko zaveštanje, i posebno rijetko, zato što se sačinjava u izuzetnim prilikama, jeste usmeno zaveštanje“, istakla je profesorica sa Departmana pravnih nauka Univerziteta u Novom Pazaru, dr. Jasmina Nikšić.
Najsigurnija vrsta zaveštanja jeste sudsko i javnobilježničko zaveštanje, koje se sačinjava prema zakonom propisanim pravilima, preporučuje Nikšić.
Ostavinski postupak – raspodjela zaostavštine
Ostavinski postupak predstavlja postupak u kojem se utvrđuje zaostavština, odnosno imovina ostavioca, kao i prava nasljednika.
Jednom sprovedeni ostavinski postupak se završava i isti postupak se ne može ponovo sprovesti. Ukoliko među strankama, odnosno nasljednicima, postoji spor, oni se upućuju na parnični postupak, u kojem se utvrđuje njihovo svojstvo testamentarnih nasljednika.
Posebna pažnja posvećuje se savjesnim i nesavjesnim nasljednicima. Ako je nasljednik znao, ili je prema okolnostima mogao znati za postojanje testamenta, dužan je da vrati sve što je dobio po prethodnom osnovu.
S druge strane, kada je riječ o nasljednicima koji nisu znali niti su mogli znati za postojanje testamenta, oni vraćaju od imovine samo ono što se u trenutku utvrđivanja zatekne kod njih. Takvi nasljednici ne snose odgovornost, krivicu niti nadoknađuju štetu.
Zakonom zagarantovan dio imovine
Sloboda testatora nije neograničena. Zakon štiti najbliže članove porodice kroz institut nužnog dijela – zakonom zagarantovanog dijela imovine koji, pod propisanim uslovima, mora pripasti djeci, supružniku ili roditeljima, čak i kada ih je ostavilac izostavio iz testamenta.
„Istakla sam značaj slobodne volje za sačinjavanje testamenta. Međutim, dolazimo do toga da je sam zakon ograničio tu slobodnu volju načinom ustanove nužnog nasljeđivanja. Kada se postavi pitanje da li ćemo štititi nasljednike ili ćemo štititi slobodnu volju – da bi se našlo neko rješenje između, štitimo djelimično i nasljednike, koji u ovom slučaju nazivamo nužnim, a djelimično ograničavamo slobodnu volju na račun i na uštrb zaštite nužnih nasljednika. To što će neko u testamentu zanemariti postojanje svojih nasljednika ne znači da oni neće dobiti ništa. Dobiće manji dio, ukoliko im je povrijeđeno pravo na nužni dio. Znači da će dobiti polovinu, odnosno trećinu onoga što bi dobili da se imovina dijelila po zakonu“, navela je Nikšić.
Dodala je da ostavilac može sačiniti testament kojim će svu imovinu ostaviti nekom trećem licu, a da pritom ima još toliko imovine koja će pripasti njegovim zakonskim nasljednicima. U takvom slučaju ne postoji povreda nužnog dijela.
Razlika postoji između testamentarnih i nužnih nasljednika. Ako zakonskim nasljednicima ne ostavi ništa, već cjelokupnu imovinu ostavi trećem licu, od testamentarnog nasljednika se uzima dio imovine kako bi se namirio nužni dio zakonskih, odnosno nužnih nasljednika, koji je značajno manji od zakonskog nasljednog dijela.
Kod prvog nasljednog reda nužni dio iznosi polovinu, dok u drugom i ostalim nasljednim redovima iznosi trećinu zakonskog nasljednog dijela.
Isključenje nasljednika pod zakonskim uslovima
Član porodice ipak može ostati bez nužnog dijela kroz razbaštinjenje. Riječ je o potpunom isključivanju nasljednika koji se teže ogriješio o ostavioca, ali samo pod striktno propisanim zakonskim uslovima.
„Ukoliko se neko teže ogriješio o zaveštaoca, on će biti isključen iz nasljedstva. Pod težim ogrešenjem podrazumijevamo različite radnje, kao što je vršenje krivičnog djela, pokušaj ubistva zaveštaoca. To su radnje direktno usmjerene na zaveštaoca“, ukazuje Nikšić.
Kada se dovodi u pitanje punovažnost testamenta?
Pitanje osporavanja testamenta posebno se ogleda kod onih vrsta testamenata koji nisu javni i u čijem sačinjavanju ne učestvuje nadležni organ. Kod takvih testamenata najteže je i saznati da postoje.
Njihova zaštita, međutim, može se obezbijediti čuvanjem testamenta u sudu.
Pitanje punovažnosti ponovo se vezuje za sposobnost za rasuđivanje.
„Lice može sačiniti testament, biti sposobno za sačinjavanje testamenta, a da nakon toga izgubi sposobnost. To lice koje je izgubilo sposobnost ne može mijenjati taj testament, ali ga njegov staratelj na zahtjev pred sudom može opozvati. Dakle, testament može da ne važi, ali ne može da se mijenja, jer to više nije volja zaveštaoca. On nije sposoban da shvati značaj svojih djela. Postoje i bolesti u kojima određeno lice bude svjesno i razborito, da govori tečno i da shvata o čemu se radi, a da već sutra bude potpuno izgubljeno. Potrebno je u toj situaciji da je lice testament sačinilo u trenutku kada je bilo svjesno. Tu govorimo o trenutnoj sposobnosti za rasuđivanje, odnosno kada je sačinjen testament“, navodi Nikšić.
Najbolje je sposobnost za rasuđivanje utvrditi kod ljekara i specijaliste, koji će potvrditi da li je lice u trenutku sačinjavanja testamenta bilo sposobno za rasuđivanje.
Ako se utvrdi da je testament sačinjen pod prinudom ili prijetnjom, on ne proizvodi pravno dejstvo, ali je to potrebno utvrditi u odgovarajućem postupku.
Pravilno i precizno sačinjena posljednja volja jedan je od najvažnijih načina da se zaštiti imovina i spriječe porodični sporovi.
Više o testamentu i testamentarnoj sposobnosti saznajte u emisiji “Tema dana”, koju ostavljamo u prilogu.
SANA – Hazir Župljanin
