Nova školska godina je pred vratima, a sa njom se ponovo govori o problemu vršnjačkog nasilja. Pojedini oblici nasilja mogu imati i pravne posljedice.
Kada dječija šala preraste u prijetnju, fizički sukob ili ugrožavanje psihičkog i fizičkog integriteta, prestaje biti bezazlena. Profesor Hakić objašnjava gdje je granica između dječije igre i nasilja.
„Kada dječije igre prerastu u ozbiljne probleme, u momente kada se pređe verbalno zadirkivanje, dječija šala i ostalo, u momente kad to prelazi u fizički sukob, u verbalnu prijetnju, prijetnju po njegovu tjelesnu integritet, napad na njegovu, kažemo, psihu, odnosno prijetnju ili uništavanje njegove imovine i u krajnjem slučaju teških tjelesnih povreda, u momentu ta prestaje, kažemo, ta dječija igra i postaje ozbiljan prekršaj, odnosno ozbiljno krivično djelo“, kazao je prof. dr Ergin Hakić.
Krivična neodgovornost djece mlađe od 14 godina ne znači da nema posljedica, dok se za starije mogu izreći strožije mjere.
„Po Krivičnom zakoniku Republike Srbije koji je aktuelan trenutno, kategorija djece su do 14. završenih godina i tu ne znači, ako su ona krivično neodgovorna, da ne imaju određene posljedice u smislu: Centar za socijalni rad, pojačan nadzor, ustanovit će se šta je posljedica takvog ponašanja ili takvog djelovanja, takva djeca mogu da izgube starateljstvo, možda im su uskraćeni starateljstvo, ukoliko se nalaze djeca u starateljskim porodicama, ostalo, znači ozbiljno narušavaju taj aspekt, i često djeca zaboravljaju ako im je neko rekao, ili su nešto pročitali, ili su čuli ili su konsultovali vještačku inteligenciju ili pretraživač interneta da su krivično neodgovorni i imaju te posljedice koje mogu da trpe. Onda imamo mlađa omladinska lica između 14 i 16 godina, prema kojima se mogu neke malo drastičnije mjere primijeniti, u smislu vaspitne ustanove, popravno-vaspitne ustanove, mjere pojačanog nadzora od strane roditelja, Centra za socijalni rad i onda imamo kategoriju od 16 do 18 godina gdje su ta djeca i krivično prekršajno odgovorna, gdje se za najteža djela mogu propisati izvršne sankcije u vidu boravka u maloljetničkom zatvoru“, istakao je on.
Poseban problem predstavlja nasilje na društvenim mrežama, koje može trajati neprekidno i ostaviti dugotrajne posljedice na djecu i njihovo samopouzdanje.
„Kada je u pitanju nasilje, šensko nasilje na društvenim mrežama, u internet prostoru, ono je kontrolirano 24 sata, traje i često, kao što sam na početku rekao, nismo u mogućnosti to da kontrolišemo. Tako da od jednog momenta, padne internet, internet ne zaboravlja, sve se to pamti, ostaje trajno i djeca kontinuirano pate zbog toga. Posebno kad govorimo o mladima u pubertetu, kada ta djeca gledaju svaki svoj nedostatak, gledaju govore o sebi, sa aspekta kako je napredan, dobar đak, ili prizedan i traže svaku svoju grešku. Sami prošli, prošli smo kroz taj period od 10-ce, odrasle puberteta, to je jedan, kažemo, katalizator koji povećava probleme i povećava patnje djece koja vrše jednu vrstu nasilja, u slučaju svako nasilje, nije fizičko. Suštinski kažem, kad bi mjerili to psihičko nasilje koje trpi jedan jedan navid, kažemo, mozak koji je, onako, otvoreni univerzum koji upija sve to, u momente kad doživi tako nešto, i više puta kontinuirano na neki način i mi ga jednostavno, rečemo, ubijamo i sahranjujemo samopouzdanje, posebno vršnjaci, a posebno roditelji koji ne razgovaraju sa svojom djecom, ne pričaju s njima da li imaju kakve probleme, nešto su samo neki atomski problemčići zaljubljivanja, ocjene i tako dalje, treba da razgovaraju da li imaju oni određenih problema, da li su oni koji trpe probleme, ili, ne daj bože, su oni koji su uzrok problema i koji i drugim prave probleme“, zaključuje on.
Važno je da roditelji i nastavnici razgovaraju sa djecom i na vrijeme prepoznaju znakove nasilja.
