Rodna gruda – riječ koju slušamo tako često. U vremenu kada mnogi odlaze svoju egzistenciju obezbijediti po bijelom svijetu, ostaju majke u sred rodne grude, bihorske, da čuvaju ognjišta tamo gdje su svoju djecu nekada izrodile. I biće rodne grude, biće Bihora i sandžačke zemlje dok je u njima majki da sa osmijehom dočekaju i suzama čežnje ispraćaju svoje najmilije put bijelog svijeta.
Majka Džemaila Ramdedović bihorska je heroina. Sa svojim rahmetli mužem, poznatim humanistom i dobrotvorom Ćamilom izrodila je 12 djece – 9 sinova i 3 kćerke.
U teškim vremenima kada ništa nije bilo lahko kao što je to danas na najljepši način odgojila je svoju djecu i pripremila za bijeli svijet. Sa 16, 18, 19 godina otišli su put zemalja Zapadne Evrope kako bi se izborili za svoje mjesto pod nebeskim svodom i kako bi, sutra, pomogli rodnoj grudi. Po nekoliko godina nije bilo moguće čuti, vidjeti niti zagrliti svoju djecu, jer putevi i kontakti tada nisu bili lahki kao danas. Dovama ih je u srcu svom savijala, često u snovima sretala i sa čežnjom čekala dan kada će ih opet zagrliti.
Majke su, zaista, simbol snage i mudrosti, razlogom da Uzvišeni čuva rodnu grudu.
Učila ih je, kaže majka Džemaila, da uvijek budu pošteni, pomognu svakom kada mogu, da ne učine nikad ništa zbog čega bi se postidjeli pred ljudima i Bogom. Danas, njeni sinovi i kćeri uspješni su biznismeni i preduzetnici. Vođeni riječima svojih roditelja vratili su se na rodni Bihor kako bi pomogli onima koji su na njemu i ostali.
“Vaspitavali smo ih na način da nikada ne budu ljubomorni ni na koga. Nemojte nikada da vam bude krivo to što neko možda ima više od vas. Budite skromni i nikada nemojte nikome nažao učiniti. Kad vam se neko zamoli za pomoć, koliko možete, uvijek mu pomognite i nemojte da to bude samo na riječ, već stvarno pomognite i ispunite svoje obećanje iskreno. Oni su to od nas prihvatili, otišli po svijetu, a nije bilo lahko. Kada su otišli najviše su imali 16, 18, 19 godina. Velika je stvar kad se sa djetetom čuješ kada toliko vremena nemaš prilike. Nisi mogao nekad da zagrliš i poljubiš svoje dijete kad si htio. Allah samo zna koliko sam ponosna i samo On neka im podari sve najljepše. Nadam se da će radost ovog dana koju smo doživjeli moja djeca i ja i moj muž rahmetli osjetiti na taj svijet. Svaka čast i hvala svima koji su došli. Mom Adisu nek je sretno, da mu Allah dadne svako dobro, da izađe u susret ovolikoj omladini da ne ide preko bijelog svijeta. Nije lahko, zna moj Adis i svi oni kako je živjeti u tuđini, sam bez igdje ikoga. Ponosnog sam srca”, kazala je kroz suze majka Džemaila.
Majka Džemaila simbol je i glas svih bihorskih majki, jer su im sudbine bile slične. Hrabro i dostojanstveno, na svom ognjištu i uz pomoć svojih muževa, vrijednih i poštenih ljudi, podigle su generacije uspješnih ljudi po čitavom svijetu. Džemaila ističe da je zahvalna Bogu i rahmetli suprugu Ćamilu jer joj je, kako kaže, bio najveća podrška kroz život.
“Moj čovjek Ćamil, da mu Allah podari lijepi Džennet, bio je mnogo dobre duše. Gledao je svakome da pomogne. Ko mu je god tražio bilo kakvu pomoć za u bolnicu ili bilo gdje, on bi ostavio i posao i sve i bez ikakve novčane naknade otišao bi i pomogao bi. Dobrota njegove duše sada se vraća, pa su nam i djeca takva. A slušajte ovo sad ljudi, ovo vam je istina, 12 je djece, a od njih 42 unučadi. Sve je to zdravo, pravo, pametno i uredno, to je zaista milina pogledat. Pa sam ja presretna i srce mi je puno”, kaže majka Džemaila.
Majka Džemaila uputila je i savjet mlađim generacijama koje stasavaju u roditelje. Sloga kuću gradi, navodi ona, međusobno poštovanje čovjeka i žene iznijeće dobro potomstvo.
“Savjet ovim mladima koji stasavaiu u roditelje – trebaju biti složni i da djecu ne pomute. Moj čovjek i ja smo bili tako složni – kada bi on rekao djeci da nešto urade, ja bih ga uvijek podržala bez ijedne riječi. Tako je vala i on mene. Nikad se ne bi umiješao. A djeca, Boga mi, moraju poštovati roditelje. Moj Ćamil rahmetli stalno je bio uz roditelje, uz svog oca i majku”, ističe Džemaila.
Zvali su je sinovi da se preseli kod njih u dijasporu. Majka Džemaila nije to prihvatila. Kaže da majke moraju ostati na svojim ognjištima, da bi djeca imala gdje da dođu i da se vrate. A iskrena ljubav živi i onda kada se duše na ovom svijetu razdvoje. Svog Ćamila prisjeća se kroz suze i lijepe riječi. Jedna je žal u ovom radosnom danu za cijeli Bihor, ističe ona – što Ćamil nije živ da ovo vidi. On bi, kaže, danas letio od sreće.
“Meni je ovdje lijepo, oni dođu preko godine po par puta, jeste da se namuče, ali opet lakše je njima da oni dođu, nego meni staroj da idem tamo. Punog sam srca, da im Allah podari svakoga dobra i da ih sreća prati na svakom koraku. Mom Adisu neka je sa srećom ovaj posao koji je započeo, dabogda da se od njegovog srca selo naseli i od sviju njih da se, ako Bog da, selo naseli. Mnogo su mi dali želje i volje za život. Pa mi je stvarno žao što moj Ćamil tako rano preseli, da on ovo ne dočeka da vidi. Ali Allah je odredio takvu sudbinu. On bi danas letio”, kroz suze progovara majka Džemaila.
I zaista, majka je institucija, majka je Bihor, rodna gruda. Njeno srce je bezdan na čijem dnu ćete uvijek naći oproštaj. Njena ljubav nikada ne stari i nema rok trajanja. Njene dove su najjači štit, njena ljubav je najljepši lijek. Dok je ovakvih majki, rodna gruda će živjeti i nadživjeti svaki odlazak, svaki zub vremena.
Hamza Škrijelj
