Ugovor o doživotnom izdržavanju je pravni posao koji se zaključuje između primaoca i davaoca izdržavanja, pri čemu se davalac obavezuje da brine o primaocu i izdržava ga do kraja njegovog života, dok primalac zauzvrat nakon smrti može prenijeti dio ili svu svoju imovinu na davaoca izdržavanja, u skladu sa ugovorom.
Kako ističe asistentica sa departmana pravnih nauka UNP, msc. Ševal Kadrija Pupe, ovaj ugovor predstavlja specifičan oblik pravnog odnosa koji zahtijeva jasno definisane obaveze i odgovorno postupanje ugovornih strana.
“Ugovor o doživotnom izdržavanju regulisan je Zakonom o nasleđivanju. On je dvostrano obavezan ugovor, samim tim stvara obaveze za obje ugovorne strane, a tu se javljaju primalac i davalac izdržavanja. Na strani primaoca izdržavanja postoji obaveza da prenese pravo svojine ili neko drugo pravo koje posjeduje u trenutku zaključenja ugovora na davaoca izdržavanja. Dok davalac izdržavanja ima obavezu da izdržava primaoca izdržavanja do kraja njegovog života, a da ga nakon njegove smrti sahrani po vjerskim pravilima primaoca izdržavanja. Ovaj ugovor mogu zaključiti punoljetna i potpuno poslovno sposobna lica. Na strani primaoca izdržavanja se najčešće javljaju stara i nemoćna lica koja u trenutku zaključenja ugovora posjeduju neku imovinu, a u tom trenutku nemaju bližih srodnika koji bi ih izdržavali u starosti i bolesti. Zbog toga žele sebi obezbijediti izdržavanje i zaključuju ovaj ugovor. Na strani primaoca izdržavanja mogu biti samo fizička lica, dok se na strani davaoca izdržavanja mogu javiti i fizička i pravna lica”, kazala je ona.
Zakonodavac je predvidio određena ograničenja kada je riječ o licima koja mogu zaključivati ovu vrstu ugovora, dodaje sagovornica.
“Ta lica su medicinsko osoblje, domovi zdravlja, starački domovi i slično, odnosno lica koja se neposredno bave starijim i nemoćnim licima. U tom slučaju je predviđeno ograničenje da prilikom zaključenja ugovora ta lica moraju pribaviti saglasnost organa starateljstva kako bi zaključili ugovor i kako bi taj ugovor bio punovažan. Ovo ograničenje zakonodavac je uveo iz razloga što se u praksi dešavalo da jedan medicinski radnik zaključi više od 20 ugovora. Imajući u vidu samu prirodu ovog ugovora, jasno je da je nemoguće da jedno lice izdržava toliki broj osoba. Zbog toga je predviđena obaveza pribavljanja saglasnosti organa starateljstva, koji će provjeriti da li to medicinsko osoblje ili ustanova već ima zaključen veći broj ugovora o doživotnom izdržavanju”, dodaje.
Ovaj ugovor može biti i ništavan ukoliko izostane njegov osnovni element.
“Kao jedan od razloga ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju jeste odsustvo aleatornosti, što znači da ne postoji element neizvjesnosti. Ukoliko se u sudskom postupku utvrdi da je davalac izdržavanja znao da primalac izdržavanja boluje od neke bolesti koja je već bila u poodmakloj fazi, tada se smatra da nije postojala aleatornost, odnosno neizvjesnost koja je suštinska za ovaj ugovor. U takvom slučaju može se tražiti poništaj ugovora, jer je izostao jedan od njegovih bitnih elemenata”, zaključuje profesorica.
Zaključno, lica koja žele zaključiti ugovor o doživotnom izdržavanju treba da se obrate stručnom licu, najčešće advokatu, kako bi ugovor bio jasno i pravilno sačinjen. Samo tako uređen ugovor može proizvesti puno pravno dejstvo i obezbijediti pravnu sigurnost za obje ugovorne strane.
