Piše: dr. Harun Crnovršanin
Moj susret sa našim muhadžirima u Turskoj je uvijek interesantan. To je već postala tradicija, još od 1974. godine kada sam prvi put došao u Tursku sa rahmetli mojim roditeljima-babom Faikom i majkom Muratkom. U aprilu mjesecu ove godine planirao sam da jednu nedelju godišnjeg odmora provedem obilazeći bošnjačke muhadžire u Izmiru i okolini a drugu nedelju u mom Novom Pazaru. Napravio sam listu prioriteta mog boravka u Turskoj. U Istanbulu je, prije mog dolaska, za subotu 29. april, u derneku „Bosna-Sandžak“ u opštini Bajrampaša, već bila zakazana promocija moje nove knjige „Sandžak-zemlja gazija i šehida“.
Iz Frankfurta za Istanbul krenuo sam u 7,15 izjutra, 27. aprila (četvrtak), sa turskom aviokompanijom „Turkish airlines“ i tamo stigao oko 11,30. Na novoizgrađenom aerodromu „Istanbul“ čekala me je moja rođaka (svojta) Fatma (Košuta) Koşar sa svojim sinom Yasinom. Nakon provedenih par sati u lijepom muhabetu sa njima, otišli smo kod mog prijatelja Refika Akove i njegove supruge Feride. Susret je bio srdačan kao i uvijek, i dan je proletio veoma brzo. Obzirom da je Refik i koautor nove knjige, on se svojski potrudio, zajedno sa Hilmijom (Murić) Erdemom, potpredsjednikom navedenog udruženja, da se svi zainteresovani pozovu na zakazanu promociju koja je trebalo da se održi za dva dana, tj. za subotu naveče u 20 časova.
SUSRET SA VAŽNIM SVJEDOKOM
-HIVZOM DUPLJAKOM (1930) IZ NOVOG PAZARA
Prije promocije planirao sam da se sutradan, u petak, sretnem sa amidžom Hivzom (Dupljak) Sancak (1930), rodom iz Novog Pazara, posljednjim živim svjedokom streljanja najuglednijih Bošnjaka od strane partizana na Hadžetu u januaru 1945. godine. Pozvao sam Hivzovog sina Šukriju-Šuća, kazao mu da sam stigao u Istanbul i da želim sutradan, u petak, da se vidim sa njegovim ocem i da napravim intervju. Šućo je sa velikim zadovoljstvom došao rano sutradan i doveo me do svoje kuće, koja se nalazi u azijskom dijelu Istanbula, u opštini Ümraniye. Dok smo autom prelazili most „Sultan Selim Yavuz“ na Bosforu, povela se priča o Čamlidži, najvećoj džamiji u Turskoj, koja se upravo nalazi u azijskom dijelu Istanbula, u opštini Ümraniye, u kojoj živi Šućo i njegova familija.
Obzirom da se džamija nalazi na najvišem brdu u Umraniji-Čamlidži, i da je grandioznih dimenzija, ona dominira nad Bosforom sa azijske strane. Moj domaćin Šukrija-Šućo predložio je da prvo obiđemo džamiju pa ćemo onda otići u njegovu kuću. Tako smo i uradili. Džamija Čamlidža je zaista prelijepa, inspirisana je djelima najčuvenijeg arhitekte svih vremena Mimara Sinana. U džamiji je utkano mnogo simbolike. Ima šest munara koje predstavljaju imanske šarte, odnosno šest stubova islama. Četiri munare (sa tri šerefeta) su visoke po 107, 1 metar, a dvije (sa dva šeefeta) su visoke po 90 metara. Glavna kupola džamije visoka je 72 metra i predstavlja 72 nacije koje žive u Istanbulu, dok druga kupola visoka 34 metra simbolizira registarsku oznaku megalopolisa Istanbula. Ova džamija ima obilježje osmanske, seldžučke ali i moderne gradnje. Džamija može da primi 63.000 vjernika a u njenom kompleksu nalaze se i muzej, umjetnička galerija, knjižara, konferencijska sala, umjetnički atelje i ogroman parking. U završnoj fazi je i metro kojim će do džamije dolaziti veliki broj vjernika i turista.
Nedaleko od ove džamije živi i familija Hivza Dupljaka koja u Turskoj nosi prezime Sancak (Sandžak). O amidži Hivzu objavio sam tekst na portalu „Sanapress“ 28. 12. 2022. godine. Zahvaljujući poznanstvu sa Hanefijom Smajovićem, koji živi i radi u Švajcarskoj, stupio sam u kontakt sa Hivzovim sinom Šućom i tako napravio priču o ovom veoma važnom svjedoku. Međutim, moja je velika želja bila da ga i lično upoznam i napravim video zapis. Ta mi se želja ostvarila upravo krajem aprila ove godine. Susret sa amidžom Hivzom bio je srdačan i spontan kao da se znamo godinama. Na vratima od stana dočekali su nas starina Hivzo (rođen 1930) i njegova snaha a Šućova supruga Habiba. Nakon detaljnijeg upoznavanja Hivzove životne priče, u 21,00 naveče napravili smo i opširniji intervju pred kamerom, u kome je ispričao kako je 20. januara 1945. godine prisustvovao streljanju sandžačkih prvaka: Aćifa efendije i Ahmeta Dace na brdu Hadžet u Novom Pazaru. Bio sam srećan da sam uspio da zabilježim kazivanje svjedoka iz prve ruke, jer takvih je danas ostalo veoma malo. Amidža Hivzo je jedan od posljednjih. To veče sam prenoćio kod familije Dupljak. Ujutro, nakon što sam klanjao sabah-namaz, doručkovali smo zajedno „za sofrom“ i nakon toga još dugo muhabetili o svemu. Šućova supruga Habiba je Bošnjakinja iz Sandžaka, iz familije Prenković iz sela Muhova, ispod Duge Poljane kod Sjenice. Amidža Hivzo preko dana, provodi vrijeme sa sinom Šućom i snahom Habibom, koji ga mnogo lijepo paze, a naveče ide na spavanje u svoj stan koji se nalazi iznad sinovog. Poslije doručka poselamili smo se i ja sam, zajedno sa Šućom, krenuo opet „preko Bosfora“ u evropski dio Istanbula, tačnije u opštinu Bajrampaša gdje se naveče u 20,00 održavala promocija moje, Nurove i Refikove knjige „Sandžak-zemlja gazija i šehida“.
PROMOCIJA NAŠE NOVE KNJIGE
U DERNEKU „BOSNA-SANDŽAK“ U BAYRAMPAŠI U ISTANBULU
U Bayrampaši se nalazi prelijepa zgrada udruženja (derneka) „Bosna-Sandžak“ koja je postala centar okupljanja naših Bošnjaka i mjesto mnogih kultutrnih, humanitarnih i drugih manifestacija. Rukovodstvo ovog udruženja je obrazovano i već godinama uspješno upravlja ovom, za naše Bošnjake, veoma važnom ustanovom. Ovo udruženje je osnovano 1989. godine sa ciljem da pomogne našim Bošnjacima koji su dolazili u Tursku i istovremeno da pojača veze između Bošnjaka sa područja bivše Jugoslavije i tamošnjih Bošnjaka. Autor ovog teksta se sjeća kada je ovo udruženje 1989. počelo sa svojim radom i kada su imali prostorije pod kiriju. Danas je, hvala Allahu, ono postalo udruženje za primjer čitavoj bošnjačkoj dijaspori. Ugledajući se na rad ovog udruženja, naši muhadžiri danas osnivaju svoje derneke širom Turske.
Od proljeća 2018. godine intenzivno se bavim problematikom bošnjačkih muhadžira u Turskoj, koji su u nekoliko talasa bili protjerivani iz svoje domovine (Bosne, Crne Gore i Sandžaka) od strane crnogorskih i srbijanskih režima, tačnije od Berlinskog kongresa (1878) pa sve do zloglasnog jugoslovenskog ministra policije Aleksandra Rankovića, početkom 50-ih godina prošlog vijeka. Danas u Bosni i Hercegovini, a posebno u Sandžaku, skoro da ne postoji familija koja nema nekoga svog u Turskoj. Pretpostavlja se da danas u Turskoj živi tri puta više Bošnjaka nego što nas danas ima u Sandžaku, a da je ukupan broj Bošnjaka i njihovih potomaka premašuje 5 miliona. Ovaj podatak je prije 30 godina iznio Bulent Edževit (1925-2006), poznati turski državnik (četiri puta bio predsjednik vlade), reformator i pisac bošnjačkog porijekla.
No da se vratimo promociji naše (moje, Nurove i Refikove) nove knjige „Sandžak-zemlja gazija i šehida“ koja se održala 29. aprila u udruženju „Bosna-Sandžak“. Iako je bilo vrijeme predizborne groznice i nervoze (predsjednički izbori zakazani za 14. maj) na promociju je došao zadovoljavajući broj posjetilaca. Promociju je otvorio hor sevdalinki, pod dirigentskom pratnjom Selatina (Koce) Bilir-a, sa pjesmom „Šehidski rastanak“. Publika je bila prijatno iznenađena i navedeni ženski hor i dirigenta je nagradila velikim aplauzom. Uvodnu riječ vezano za knjigu, njene autore i napisane recenzije, uzeo je potpredsjednik udruženja ing. Hilmija (Murić) Erdem. Nakon njega riječ je dobila prof. Samira Akova-Ganić i na kraju autor ovog teksta i koautor Refik Akova. Na ovu promociju, nažalost, zbog bolesti, nije mogao da dođe gospodin Nuro Sadiković, prvi koautor ove knjige.
Nakon održane promocije nastavili smo druženje u prelijepom restoranu ovog udruženja, uz kahvu, čaj i kolače. Pored mojih dugogodišnjih poznanika iz Bayrampaše, među posjetiocima bilo je i nekoliko visokih intelektualaca, političara, historičara, direktora, nastavnika, biznismena itd. Na kraju je Refik Akova poklonio biblioteci uduženja 5 primjeraka nove knjige.
ODLAZAK IZ ISTANBULA ZA IZMIR
I PRVI SUSRET SA TETKOM RAMIZOM KOJA IMA 87 GODINA
Prvog maja (ponedeljak) krenuo sam ujutro u 8,50 sa aerodroma „Istanbul“ za Izmir i tamo stigao za 1 sahat i 10 minuta na aerodrom „Adnan Menderes“. Za one koji ne znaju- Adnan Menderes (1899-1961) je bio prvi turski premijer izabran voljom naroda na demokratskim izborima 1950. godine.
Na aerodromu su me čekali Redžep i Iskender, sinovi od moje (tetke) hale Ramize (mojeg oca Faika najbliža rođaka). Ono što me najviše vuklo, da po drugi put odem u Izmir, bila je upravo velika želja da vidim svoju halu Ramizu koja ima 87 godina i koju ja nikad u životu nisam vidio. Ona je dolazila u Novi Pazar kod mojih roditelja kada sam imao 4-5 godina, međutim, ja se toga ne sjećam. Sa njenom sestrom rahmetli Nidžarijom (1935-2022), mojom drugom halom, koja je živjela u Istanbulu, imao sam sreću da se sretnem 5-6 puta.
Susret sa halom Ramizom bio je zaista dirljiv- pomiješan sa srećom što se prvi put vidimo, i istovremeno žalostan što ovolike godine živimo razdvojeno. Hala Ramiza je, kao i njena sestra Nidžarija, prava hanuma. Dobrog je zdravlja, bistrog uma, svoj jezik nije zaboravila, i veoma omiljena u familiji i komšiluku. Živi sa svojim mlađim sinom Iskenderom, njegovom suprugom Fetiyom i troje unučadi. Međutim, u Izmiru, u ulici u kojoj živi, i u bližem okruženju, nije bilo bošnjačkih familija, tako da danas, nijedno od njene djece ne govori bosanskim jezikom.
Ramiza je rođena 1936 godine u Novom Pazaru od oca Nazifa i majke Šefćete-Šefe. Stanovali su u pazarskom naselju Jermiše. Ona nije imala braće već samo jednu sestru –Nidžariju koja je bila godinu dana starija od nje. Sudbina je htjela da se obadvije udaju u Skoplje i da odatle dođu u Tursku. Njena sestra, rahmetli Nidžarija-Nidža, živjela je sa mužem Abdurahmanom i djecom u Istanbulu a Ramiza sa mužem Bahrijom i djecom u Izmiru. Međutim, daljina im nije smetala i vrlo često su se obilazile, jer su bile jako vezane jedna za drugu. Hala Ramiza u Izmiru živi od 1961. godine. U braku sa Bahrijom Alijevskim, Albancem iz Skoplja, rodila je 8 djece: sinove Redžepa i Iskendera i 6 ćerki: Gulizara (1958-2022), Gülten, Güler, Belgin, Belguzar i Birgül. Dolaskom u Tursku njen muž je uzeo prezime „Beškardeš“ Kod hale Ramize sam ostao dvije noći na konak i te trenutke provedene sa njom i Iskenderovom familijom neću nikada zaboraviti.
SUSRET SA OMEROM I MURATOM BIBIĆEM
I OBILAZAK BOŠNJAKA U HALILBEYLI, URLI I ALAČETI
Prije nego što sam krenuo na put u Tursku, javio sam se i svom prijatelju Omeru (Bibić) Ok koji također živi u Izmiru. Omer je kod naših muhadžira veoma poznata i ugledna ličnost. Sa svojom složnom braćom ima firmu „Ok Kardešler“, što u prevodu znači (Braća Ok). U braku sa suprugom Sabahetom ima četiri ćerke: Sevila, Mujesira, Sevala i Zada. Sve su mu ćerke obrazovane i na dobrim položajima. On je i predsjednik udruženja „Izmir- Sancak- Rumeli“. Prije tri godine, na Omerov poziv, imao sam čast da, zajedno sa Refikom Akova, pred prepunom salom, promovišem svoju knjigu „Sinovi Sandžaka“. Moram naglasiti da je i nova trospratna zgrada ovog udruženja zaista za ponos svima tamošnjim Bošnjacima.
Dvojica najstarijih živih Bošnjaka u Izmiru su: Mehmed (Pepić) Albayrak (1928) i Murat (Bibić) Ok (1931). Sa obojicom sam, prije tri godine, napravio opširan intervju koji će se naći u mojem novom dokumentarnom filmu o bošnjačkim muhadžirima Izmirske regije. Čuo sam da amidža Mehmed više nije dobrog zdravlja i da je nepokretan, dok je amidža Murat i ovoga puta bio raspoložan za novi intervju. Naš razgovor počeo je kazivanjem dugačke guslarske pjesme „Odbrana Sjenice od četnika i partizana u decembru 1941. godine“, koju je napisao čuveni pešterski guslar, a Muratov prijatelj, Hazir Čolaković. Bilo je prosto fascinantno slušati recitovanje ove, pola sahata dugačke, guslarske pjesme a da nijednu riječ nije zaboravio od kada je 1945. godine čuo od autora Hazira Čolakovića. U ovoj pjesmi je na veoma slikovit način prikazana odbrana Sjenice od četnika i partizana decembra mjeseca 1941. Amidža Murat nam kazuje da „Kada su partizani krajem 1944. ušli u Sjenicu, i kad su saznali za ovu pjesmu, odmah su pritvorili Hazira Čolakovića. Natjerali su ga da im, pred njima ponovo otpjeva svoju pjesmu uz gusle. Kad je Hazir završio sa pjesmom, partizani su mu, od bijesa, počupali brkove, dlaku po dlaku i nakon toga bacili u hapsanu“.
Razgovor se nastavio o ubistvu njegovih rođaka Bibića (ranije se prezivali Čelje) od strane crnogorske vojske pod komandom Boška Boškovića u oktobru 1912. godine i teškom ranjavanju mula Omera Čelje. Ispričao je, do tada i meni nepoznate detalje vezane za ubistvo junaka Jusufa Mehonjića 1926. godine. Murat Bibić je veoma interesantan i važan sagovornik za našu historiju, obzirom da pamti događaje iz perioda Kraljevine Jugoslavije, Drugog svjetskog rata i nakon njega. U Tursku je došao 1958. godine, zajedno sa svojim djedom Ramom, ocem Bećirom, majkom Zadom i braćom: Jonuzom, Omerom i Tahirom. Njihove tri sestre: Alta, Nurija i Muška udale su se i ostale u Sandžaku, a četvrta Šeha udala se u Kičevo u Makedoniju. Braća Bibić su sinonim složne braće kod naših muhadžira u Izmiru. U Turskoj su uzeli prezime OK što znači „strijela“. Amidža Murat ima 2 sina i 6 ćerki. Nakon smrti svoje supruge Emine Martinović oženio se Turkinjom koja se također zove Emina.
Velika većina izmirskih muhadžira vodi porijeklo iz Kolašina, Mojkovca i Bijelog Polja.Dominiraju prezimena: Kalići, Kolići, Hadžibulići, Pepići, Balijagići, Kurbaševići, Mehonjići, Martinovići, Sadikovići, Dautovići, Derdemezi, Čokrlije, Šahovići, Mekići, Mušovići, Tutići, Avdagići i drugi. Poenta mojeg izlaganja u izmirskom udruženju „Izmir- Sancak- Rumeli“, bila je da sam prisutnima jasno dao do znanja da njihovi djedovi nisu iz Sandžaka i Crne Gore u Tursku došli iz ekonomskih razloga, što aktuelna vlast u Podgorici, preko raznih izaslanika, permanentno pokušava da tamošnjim muhadžirima nametne kao istinu, već zbog torture i zuluma Crnogoraca počev od: pokolja u starom Kolašinu 1858., Gornjoj Pešteri oktobra 1912., Plavu i Gusinju u proljeće 1913., Šahoviću u novembru 1924., do genocida u Limskoj dolini u januaru i februaru 1943.godine. Pada u oči i to da- posljednjih 15 godina veliki broj televizijskih ekipa i emisara iz Crne Gore obilazi bošnjačke muhadžire Izmira i njegove okoline predstavljajući ih Crnogorcima a njihov jezik crnogorskim. Međutim, osim jednog dijela zavedenih Bošnjaka, većina njih se ponosi svojom vjerom, nacijom i sandžačkim porijeklom i ne nasjeda na takve podvale.
Prema riječima gospodina Bibića u Izmirskoj regiji (u rasponu od Izmira do Čanakkala) djeluje OSAM bošnjačkih uduženja-derneka. Početkom marta 2020., zajedno sa Refikom Akova, Nurom Sadikovićem, i dvojicom prijatelja iz Novog Pazara, pored četiri-milionskog grada Izmira, obišao sam i selo Kučukkoy, udaljeno 160km sjeverno od Izmira, zatim mjesta Ayvaluk i Sarimsakli kao i čuveno bošnjačko selo Halilbeyli u kojem živi 1.900 Bošnjaka porijeklom iz Hercegovine.
Ovoga puta odlučili smo da obiđemo bošnjačka mjesta južno od Izmira, a to su: bošnjačka sela Zeytinalani i Nohutalan, koja pripadaju gradu Urla, kao i mjesta Alačati i Češme.
DRUGI DOLAZAK U BOŠNJAČKO SELO HALILBEYLI
Na put za selo Halilbeyli krenuo sam 02. maja u 10,00 sa Omerom Bibićem i njegovim starim prijeteljom Ahmetom (Kolić) Muftioglu (1952). Omer je bio glavni domaćin i vodič. Put nas je vodio u mjesto Turgutlu gdje smo ručali u jednom restoranu a nakon toga klanjali podne namaz u „Kušukiri džamiji“. Put smo nastavili ka ravničarskom i pitomom selu Halilbeyli gdje žive isključivo Bošnjaci iz Hercegovine. Oni su došli u Tursku u dva talasa_ Prvi iseljenici su tamo došli 1850., a drugi nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i to iz mjesta: Trebinja, Ljubinje, Čapljine, Mostara, Stoca, Nevesinja i Bileće. Oni su ujedno i najstariji muhadžiri sa Balkana u današnjoj Turskoj. Najpoznatiji Bošnjak u ovom selu je matičar Mustafa-Mujo (Durmišević) Celep (rođen 1948. u ovom selu). Veoma se obradovao kada nas je ponovo vidio. Ja sam mu dao novu knjigu „Sandžak-zemlja gazija i šehida“ na poklon u kojoj je uvršćen i tekst posvećen našem prvom susretu 2020. godine. Nije mogao da sakrije svoje zadovoljstvo zbog hedije (poklona) koju je dobio. Mustafa je ove godine imao nesreću da je slomio nogu, ali zbog toga nije jadikovao već je pravio šale na svoj račun.
Mustafa je pravi Hercegovac, veoma rječit i velikodušan čovjek. Sa Mujom i ostalim mještanima razgovarali smo dok nije pao akšam. U ovom selu vrijeme kao da je stalo. Imate osjećaj da ste došli u neko hercegovačko mjesto, a ne da ste u Turskoj. Nema ovdje žurbe i stresa, ovdje se živi opušteno i narod je, što bi se reklo, rahat. Obzirom da je dugo godina bio matičar u ovom selu on nam je pokazao stare matične knjige od neprocjenjive vrijednosti u koje su upisana imena svih bošnjačkih muhadžira od prije 150 godina do danas. Dok je bio matičar vjenačao je preko 300 bračnih parova u ovom selu. U penziju je otišao 1993. godine. Veliki je zaljubljenik u historiju, tradiciju i kulturu svog naroda. U selu je napravljena velika i lijepa džamija gdje djeca imaju mogućnost pohađanja bosanskog jezika i historije.
Nakon završene posjete Bošnjacima iz Halilbeylija krenuli smo sa Omerovim bijelim opelom nazad ka Izmiru. Doveo me je do Yešilova mahale u kojoj živi moja hala Ramiza sa sinom Iskenderom. Dogovorili smo se da sutradan obiđemo naše Bošnjake u selima Zeytinalan i Nohutalan koji pripadaju gradu Urla.
SUSRET SA BOŠNJAČKIM MUHADŽIRIMA SELA „ZEYTINALAN“ I „NOHUTALAN“
Sutradan, 03. maja, nakon doručka kod hale Ramize krenulli smo ja, Omer i Ahmet Kolić u pravcu grada Urle, tačnije u selo Zeytinalani gdje živi brojna bošnjačka kolonija. Naša prva adresa bio je dernek (udruženje) gdje se okuplja naš narod. Omer je prije polaska naglasio da će nas voziti starim putem, zu morsku obalu kako bi vidio sva ta prelijepa mjesta. Stigli smo u Urlu, prošetali centrom grada a onda se uputili u Zeytinalan. Omer i Ahmet poznaju sva ova mjesta veoma dobro i odmah smo stigli do željenog cilja-udruženja koje je osnovano 2006. godine. Predsjednik ovog udruženja je Ertugrul (Mekić) Özer (1965) kojeg sam upoznao 2020. godine u Izmiru, an promociji moje knjige „Sinovi Sandžaka“ u udruženju „Izmir-Sancak-Rumeli“. On je bio obaviješten da dolazimo i, sa još par ljudi priredio nam je srdačnu dobrodošlicu. Vijest da je stigo jedan „tarihdžija“ (historičar) iz Sandžaka, brzo se proširila, pa su u prostorije udruženja počeli da stižu i stariji Bošnjaci sa kojima sam napravio sadržajne i veoma interesantne intervjue. Imena mojih sagovornika navešću po godinama starosti. Nakon obavljenog razgovora sa predsjednikom Ertugrulom i njegovom sekretaricom Begüm (Heldić) Özen (1995), pred kameru su govorili sljedeći Bošnjaci:
-Mustafa (Vejsilović) Tanhan (1937),
-Enver-Eko (Hrapović) Baysal (1942),
-Salih-Salko (Mekić) Özsan (1947) i
-Ihsan (Pijuk) Bükülmez (1960).
Razgovori koje sam obavio sa njima biće objavljeni u mojem novom dokumentarnom filmu koji se odnosi na bošnjačke muhadžire Izmirske regije.
Nakon obavljenih razgovora sa našim muhadžirima, krenuli smo da posjetimo drugo bošnjačko selo Nohutalan. Prije toga Omer nas je doveo u mjesto Güzelbaşce u porodičnu kuću braće Bibić gdje se tokom ljeta okupljaju njihove familije. Kuća se nalazi na samoj obali mora i ima odličan položaj. Tamo smo zatekli Omerovog starijeg brata Jonuza (1939) i njegovog rođaka Nazifa (Hadžibulića) Böluk-a. Nakon kraćeg osvježenja u Omerovom ljetnjikovcu, krenuli smo ka Nohutalanu. U ovome selu živi Omerova sestričina Šemsa (1946) (djevojačko Tahirović iz sela Đerekara kod Tutina), udata za Safeta (Martinovića) Erolu (1943). Safet, nas je zajedno sa familijom čekao ispred kuće i srdačno bujrumisao. Ovo selo ima 30 kuća i u njemu žive sljedeće bošnjačke familije: Martinovići, Ljaljevići, Poljaci, Džudžovići i Koljići. Svi su oni iz Kolašina, odakle ih je protjerala crnogorska vlast kralja Nikole I Petrovića.
Muhtar (starješina, kao kod nas predsjednik Mjesne zajednice) ovog sela je Aydin (Martinović) Erolu, sinovac Safetov. Naš domaćin nam je pričao o dolasku njegovog djede Hamida u Tursku davne 1912. godine i mukotrpnom životu u nepoznatoj zemlji. Njego djed je umro veoma mlad u 30-oj godini života.
Ovo selo Nohutalan je dobilo ime po „nohut-u“ što u našem prevodu znači „leblebija“, dakle bavi se uzgajanjem leblebija. Naš vođa puta Omer Bibić je rođeni dajdža Safetovoj supruzi Šemsi. Naime, Šemsina majka Altuna Bibić je Omerova sestra. Safet i Šemsa imaju četiri ćerke i jednog sina. Ćerke su mu: Ilkaya, Emela, Zumreta i Rabiya i sin Tamer.
Poslijepodne krenuli smo da obiđemo još dva poznata turistička mjesta- Alačati i Češme. U Alačati je Omerov, i sada moj prijatelj i drugi vodič, Ahmet (Koljić) Muftioglu (1952) predložio da obiđemo njegovog rođaka Murata (Koljić) Kirman-a koji u ovom gradu drži veliko skladište građevinskog materijala-boja i lakova. Murat je bio zauzet mušterijama kada smo ušli u njegovu firmu. No, ubrzo je posao prepustio svom kolegi a on se nama posvetio narednih par sati. Ono što me je oduševilo kod Murata je to- da je on u svojoj firmi sagradio posebnu prostoriju koja predstavlja mali zavičajni muzej. Naime, tu se mogu naći mnogi autentični predmeti donijeti iz bošnjačkih kuća i sela u Sandžaku i Crnoj Gori. Murat nam je sa velikim oduševljenjem objašnjavao kako je došao do svih izloženih eksponata u svom privatnom muzeju. Inače Murat je uspješan poslovni čovjek i veliki aktivista u bošnjačkom udruženju. Nakon razgovora sa Muratom želja mi je bila da prošetamo kroz Alačatu i Češme.
U Alačati su posebno interesantne uske ulice sa kućama od kamena koje su nekada pripadale Grcima koji su odatle iseljeni. U centru se, pored mnogobrojnih restorana i kafića, nalazi i mala grčka crkva koja je pretvorena u džamiju. U vremenu između namaza ona je otvorena i za strane turiste. Nešto kao i džamija Aja Sofija u Istanbulu. Ona je do prije neku godinu bila samo muzej, a sada služi i kao muzej i istovremeno se u njoj obavljaju namazi.
Pred sami akšam stigli smo u Češme i uspjeli da prošetamo starim gradom i vidimo prelijepu tvrđavu-kale i park sa šetalištem pored mora. U parku dominiraju dva interesantna spomenika sa likom Džezair Gazi Hasan-paše i Krimskog vladara Giray hana. Večerali smo u restoranu pored mora uživajući u prelijepom zalasku sunca i turskoj muzici. U Izmir smo se vratili kasno u noć i ja sam bio musafir na konaku kod Omera Bibića.
Sutradan, 04. maja otišao sam kod hale Ramize, njenih sinova Redžepa i Iskendera, poselamio se sa njima i naveče u 18.20 avionom došao iz Izmira u Istanbul. Sutradan sam krenuo autobusom za Novi Pazar i tamo sa familijom proveo još nedelju dana svoga odmora.
Sastanci i rastanci sa našim muhadžirima su sastavni dio istraživačkog posla kojim se bavim. Svaki od naših muhadžira ima svoju životnu priču. Kod svih ti priča zajedničko je da se prva generacija naših doseljenika mnogo namučila dok se privikla na „tuđu“ zemlju. Iako je Turska muslimanska država, iako je nasljednica halifata, naš narod nikad nije zaboravio domovinu odakle je protjeran, koju je morao da napusti kako bi spasio živu glavu. Druga generacija naših muhadžira se školovala i snašla u novom svijetu. Oni danas ekonomski dobro stoje i još se dobro služe bosanskim jezikom. Međutim, treća generacija se polako „gubi“ i asimilacija uzima svoj danak. Oni su kroz škole i svakodnevni život, u nedostatku bošnjačkih klubova, štampe i televizije, potpuno prihvatili turski jezik koji je potisnuo maternji jezik njihovih djedova i očeva.
