Piše: Dr. Harun Crnovršanin
O rahmetli Rasimu Hajradinoviću iz Sjenice, sandžačka i šira javnost je prvi put čula 1992. godine. O njemu je tada jedan tekst napisao rahmetli Sulejman-Heman Miftarević, poznati sportski novinar i meteorolog. Skraćenu verziju njegovog teksta prenijela je revija „Sandžak“ br. 8 iz 1992. koju je, veoma uspješno, uređivao dr. Šefket Krcić.
KO JE BIO RASIM HAJRADINOVIĆ?
Rasim Hajradinović (1919-1994) je nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine preživio u Titovoj Jugoslaviji neviđen teror, samo zato što je u partizanskoj vojsci odbio da jede svinjetinu. Ponosan na svoju vjeru i naciju nije htio pokleknuti novoj boljševičkoj, bezbožničkoj vlasti. Osuđen je na 13,5 godina zatvora. Šest mjeseci je, dok je bio pod istragom, na nogama nosio prange (bukagije), teške gvozdene lance od 20 kg. Dvije stravične godine proveo je u samici Niškog zatvora podvrgnut neviđenim mukama. U samicu je ušao sa 110 kg težine a iz nje, nakon dvije godine, izašao sa 37 kg.! Robijao je u Užicu, Novom Pazaru i Nišu. U niškom zatvoru je nosio broj 761. za koji su svi znali. Iz zatvora je izašao 1958. godine..
Autora ovog teksta je 03. februara 2018. godine u Istanbulu razgovarao sa Šećom (Bogućaninom) Turkcan (1925) rodom iz Sjenice, koji je krajem 1944. godine, zajedno sa Rasimom Hajradinovićem, bio mobilisan u partizane. On je tada autoru ispričao zaista potresnu priču o ovom junaku koji je prošao neviđene muke kroz komunističke kazamate ali nije dozvolio nevjernicima da slome njegov iman i dostojanstvo.
Tragom ove priče u proljeće 2021.godine, u Sjenici, autor sreće gospodina Haruna Hajradinovića (1956), bliskog Rasimovog rođaka. Sandžačka i šira javnost poznaje inženjera Haruna Hajradinovića iz vremena Miloševićeve strahovlade 90-ih godina prošlog vijeka. Harun je tada bio sekretar SDA za Sjenicu, pa je i sam, na svojoj koži osjetio brutalnost Miloševićeve fašističke diktature. On je autoru dao dragocjene podatke vezane za život Rasima Hajradinovića, i istovremeno ga povezao sa Rasimovim sinom Omerom (1961) koji danas živi u Sarajevu.
ŽIVOTNI PUT RASIMA HAJRADINOVIĆA
Rasim je rođen 1919. godine u Sjenici od oca Arifa i majke Mejreme. Njegov otac Arif bio je veoma ugledna ličnost i poznati trgovac u ovom mjestu i šire. Tokom Drugog svjetskog rata, Arif i njegov brat Šefko, zajedno sa svojim sinovima, uzimaju aktivno učešće u odbrani Sjenice od četnika a kasnije i od partizana. Arif je bio veoma blizak prijatelj sa Hasanagom Zvizdićem, legendarnim komandantom odbrane Sjenice, Novog Pazara i Prijepolja. I Arifov sin Rasim je aktivno učestvovao u svim navedenim bitkama, istakavši se kao odličan borac.
Nakon kapitulacije Italije 09. septembra 1943. godine partizanski pokret u Sandžaku naglo jača i prilazi mu veliki broj Bošnjaka. Pored već postojeće Treće proleterske (sandžačke) brigade formirane 05. juna 1942., formira se 01. decembra 1943. godine Četvrta sandžačka brigada.
Nakon formiranja ZAVNO-Sandžaka osnovana je, po naređenju partizanskog Vrhovnog štaba 04. marta 1944. godine, 37. Udarna sandžačka divizija, u čiji sastav su ušle Treća i Četvrta sandžačka brigada i 8. Crnogorska brigada. Ova divizija je tada brojala 2.300 boraca. Na području Sandžaka je 21. Avgusta 1944., u selu Žirči kod Priboja, formirana i Peta (udarna) sandžačka brigada koja je brojala 500 boraca iz Bjelopoljskog, Pljevaljskog i Prijepoljskog (Mileševskog) sreza.
Tako konsolidovana vojska oslobodila je Novu Varoš 06. septembra, Priboj 25. septembra, Prijepolje 29. septembra i Pljevlja 01. oktobra 1944. godine. Te jeseni formiran je i Sjenički partizanski odred, a u Štavičkom srezu-Tutinski partizanski odred. Rasima Hajradinovića, mladića od 25 godina, partizani prisilno mobilišu zajedno sa velikim brojem Bošnjaka iz Sandžaka dovode u Centar za obuku koji se nalazio u Pljevljima (Taslidži).
Nakon obuke, učestvuje u oslobađanju gradova istočne Bosne. Bio je odličan artiljerac i posebnu pažnju je skrenuo na sebe tokom oslobađanja Rogatice 30. marta 1945. godine. Rogaticu su oslobodili partizani 37. Sandžačke udarne divizije. Tada je njegov vojnički šinjel bio izrešetan sa 17 metaka.
Rasimov život se drastično mijenja sredinom 1945. godine kada partizani organizuju proslavu u Čačku, na kojoj je bio prisutan i on sa velikim brojem vojnika iz sandžačkih opština.
IZJAVA ŠEĆA BOGUĆANINA (1925) IZ ISTANBULA
Prema izjavi Šeća Bogućanina (1925), njegovog druga iz vojske: „Krajem Drugog svjetskog rata ja sam mobilisan u partizane zajedno sa Rasimom Hajradinovićem, Bili smo u istoj brigadi, on je bio u artiljerijskom vodu a ja sam bio običan vojnik. On je, nakon obuke u Pljevljima, i nakon bitki u istočnoj Bosni protiv Nijemaca i četnika, brzo napredovao i dobio je visok čin. Partizanske starješine su ga zavoljele i stekli povjerenje u njega. Govorili su mu da će ga nakon završetka rata poslati na Vojnu akademiju. On je bio vojnik za primjer, visok skoro 2 metra, vrijedan i beskrajno hrabar.
U Čačku je u proljeće 1945.godine organizovana partizanska proslava. Do tada je u partizanskoj vojsci, kao i nekada u Kraljevini Jugoslaviji, za muslimanske vojnike bio odvojen kazan sa hranom. Međutim, tog dana je pred vojskom izašao komandant mjesta, jedan crnogorski oficir po imenu Vlada Mrdak, i rekao:
„Drugovi vojnici, od danas u našoj vojsci više ne postoji odvojen kazan za muslimane. Postojaće jedan zajednički kazan za sve vojnike. Uvodi se bratstvo i jedinstvo i neće više biti nikakvog odvajanja!
Nakon ovih riječi javio se Rasim Hajradinović i demonstrativno pred svima rekao:
„Ja sam musliman, Ja ne prihvaćam vašu odluku. Meni kao muslimanu vjera zabranjuje da jedem svinjsko meso i ja neću da budem izdajnik svoje vjere! Jeli to bratstvo i jedinstvo, da vi jedete a mi da gledamo. Jesmo li se mi za to borili?!
Rasim je istupio iz stroja i otišao u stranu. Za njim je krenulo još tridesetak muslimanskih vojnika iz Sandžaka. Pošto je to bilo vrijeme ručka, Rasim je prišao vojničkom kazanu sa svinjskim mesom, koji se nalazio u blizini, udario ga nogom i prosuo pred svima.
Njega su odmah uhapsili i otjerali u zatvor u Užice. Međutim, on je iz užičkog zatvora pobjegao i više od dvije godine se krio u okolini Sjenice. Poslije se uhvatio. Odležao je u Nišu 11 godina robije. Ja sam kasnije odselio za Tursku a čuo sam da je Rasim prije 20 i nešto godina umro“.
IZJAVA OMERA HAJRADINOVIĆA (1961)
Ono što je moj otac, rahmetli Rasim, izdržao i prošao ostavilo je dubokog traga na sve članove moje familije. Sjećam se skoro svega što nam je pričao. Kao dijete nisam shvatao veličinu i značaj tog njegovog postupka koji mu je nanio toliko patnje u životu. Međutim, danas sam veoma ponosan, jer znam da je bio pravi mumin i da je tada, kad je bilo najteže, u vrijeme najžešćeg komunizma, kada se glava gubila za sitnicu, moj otac pokazao nevjerovatnu hrabrost koja je dostojna svakog divljenja.
Zbog svog junačkog držanja tokom rata (1941-1945) nije kažnjen samo moj otac, već i čitava Sjenica. Sve do skoro u ovaj grad država nije ništa ulagala što je dovelo do velikog iseljavanja stanovništva u Tursku i u Bosnu i Hercegovinu. Za vrijeme rata, svaki Hajradinović koji je mogao pušku nositi branio je Sjenicu i Pešter.
Pri kraju rata jedan broj članova moje familije partizani prisilno mobilišu, među njima i mojeg oca Rasima, Neki im nisu vjerovali i odlaze u šumu. Jedan od njih bio je babov bližnji rođak Selman Hajradinović. On je bio u vojsci Hasanage Zvizdića i branio je selo Bogačiće na rijeci Vapi. Selman je bio strah i trepet za četnike tog kraja. Neprijatelj je više puta pokušavao da osvoji Bagačiće ali ih je Selman sa svojim ljudima uvijek dobro „dočekao“.
U blizini ovog sela nalaze se i sela Štavalj i Brnjica u kojima je postojao jak četnički odred pod vođstvom popa Selimira Kaličanina. Izbjegli jugopslovenski kralj Petar II Karađorđević je iz Londona pomagao četničke u Sandžaku na taj način što je angažovao engleske avione da u četnička sela izbacaju padobrane sa sanducima u kojima se nalazilo zlato, vojničke uniforme i ćebad.
Nedaleko od sela Štavlja nalazi se i selo Bogačiće u kojem je živio i Vlado Rakonjac, solunski borac i član četničkog štaba u Štavlju. On je među prvima saznao da će izbjegli kralj Petar II Karađorđević iz Londona, također poslati Štavaljskim četnicima vojničku i drugu pomoć. Znao je datum kada će engleski avioni padobranima izbaciti navedenu pomoć. Lukavi Vlado Rakonjac je te večeri, sa grupom sebi odanih četnika, na brdu iznad sela Bogačića, prema Štavlju, na par mjesta zapalio vatru, kao znak signalizacije engleskim pilotima gdje treba da izbace tovar. I zaista, sanduci sa municijom, uniformama i zlatom pali su na obilježeno mjesto, a ne u selo Štavalj kako je bilo ranije dogovoreno. Nakon rata, zbog tog zlata, došlo je do međučetničkog razračunavanja, ali niko tačno nezna gdje je ono završilo.
Nakon Selmanovog hvatanja, partizani hapse njegovog sina Ćemala koji je odležao dugogodišnju samicu. Po izlasku iz robije odlazi za Tursku gdje je i urmo.
Selman se krio u jednoj pećini iznad sela Boljara više od godinu dana. Međutim, partizanima ga izdaje njegov pobratim Ratko Kuč, zvani „Ćopo“. U međusobnoj pucnjavi sa partizanima Selman biva ranjen i uhvaćen. Vode ga u novopazarski zatvor i u jesen 1946. godine streljaju na Hadžetu. Selmana su streljali iste noći kada i Ćamila Praševića, poznatog sjeničkog gaziju.
No, da se vratimo na priču o mojem ocu Rasimu. Nakon što je 1945. godine u Čačku prosuo vojnički kazan sa svinjetinom, moga oca hapse i odvode u zatvor u Užice. Nakon par mjeseci on bježi iz zatvora i pješice, bježeći partizanskoj potjeri, preko šuma i gudura, dolazi do svoje kuće u selo Bogačiće kod Sjenice gdje su u zajednici živjeli njegov otac Arif i amidže Hajro i Šefko.
Djed Arif je saznao da mu je sin Rasim pobjegao iz zatvora i zajedno sa bratom Hajrom i suprugom Mejremom nalaze jedno mjesto pored izvora, u pravcu Ivanjice, gdje mu kopaju zemunicu u koju se krio 6 mjeseci. U dogovoreno vrijeme roditelji su mu donosili hranu. Bilo je veoma teško i opasno vrijeme jer su ich pratili agenti partizanske OZNE. Kad je babo Rasim osjetio da situacija postaje ozbiljna, napušta zemunicu i krije se kod svojih jataka. Moj babo je umro a nikad nam nije kazao imena jataka koji su ga krili. Tu tajnu je odnio u grob.
Moj otac se krio 2,5 godine, da bi ga partizani uhvatili 1948. godine, samo 15 dana prije Rezolucije Informbiroa od 28. juna 1948., kada se Tito i zvanično razišao sa Staljinom. On je bio sve pripremio za bjekstvo u Albaniju. Našao je čovjeka u Sjenici koji je trebao da ga tamo prebaci. Međutim, kada je došao u selo Bogačiće da se halali sa svojim roditeljima, primjećuje ga komšika-muslimanka koja ga pijavljuje policiji. Dolazi 70 policajaca da ga hapsi. Moj otac odvija dvije bombe da baci na njih ali u trenutku, melek ga savjetuje da to ne čini, jer u opasnost dovodi čitavu porodicu koja bi u međusobnoj pucnjavi sigurno izginula. On ponovo vraća osigurače na bombe, krije automat, pušku i bombe, i bježi na druga vrata od kuće. Preskače ogradu i nailazi pravo ispred jednog partizana koji je držao mitraljez u rukama. Bio je to neki vojvođanin koji nije htio da puca u Rasima već ga je zamolio da se preda što je moj otac i učinio.
Istog dana ga, vezana i uz pratnju 16 naoružanih policajaca vode kroz sjeničku čaršiju gdje dobošar obznanjuje da je uhapšen poznati bjegunac Rasim Hajradinović. Zatvaraju ga u zatvor u Sjenicu.
Dok je bio u ćeliji razmišljao je o tome kako da roditeljima dadne do znanja da ni slučajno ne smiju kazati imena jataka kod kojih se krio 2,5 godine. Sutradan je njegova majka upala u policijsku stanicu i plačući tražila da vidi da li je živ njen sin Rasim. Policija je u početku odbijala njen zahtjev, ali kad je ona počela da vrišti i govori da su ga oni ubili i da želi da joj predaju njegovo mrtvo tijelo, oni su joj dozvolili da uđe unutra i vidi svoga sina i da se uvjeri da on živ. Kada je njegova majka došla do ćelijskih vrata Rasim joj je glasno viknuo: „Majko, nemoj da plačeš. Ti znaš dobro da me niko nije hranio i držo osim ti i babo Arif!“
Time je moj otac, na mudar način, dao do znanja majci da ne kaže imena ostalih jataka koji su ga krili. Iz Sjenice ga vode na Vojni sud u Užice. Međutim, tamo ga prepoznaje glavni sudija koji je bio Rasimov komandant u ratu. On ga oslobađa, uz obrazloženje da je on bio njegov najbolji vojnik. Međutim, Tajna služba OZNA ne miruje već ga prebacuje da mu sudi civilni sud u Novom Pazaru.
U Pazaru je bio 6 mjeseci pod istragom i svo vrijeme je na nogama nosio prange (gvozdene lance) teške 20kg. Sud ga pravosnažno osuđuje je na 13,5 godina zatvora. Iz pazarskog zatvora ga prebacuju u Niš gdje mu skidaju okove sa nogu.
I Rasimovog oca Arifa, moga deda, su osudili na 2 godine zatvora, zato što je hranio sina Rasima dok je bio u bjekstvu a njegovu majku Mejremu su prvo osudili na 1 godinu pa su je, nakon uložene žalbe, oslobodili, jer je bila jedini hranilac svoje djece. Tako su u pazarskom zatvoru 2 godine zajedno ležali i otac i sin.
U niškom zatvoru, kojeg su nazivali „bijela kuća“, bilo je 10.000 zatvorenika. Među zatvorskim službenicima i ključarima bio je veliki broj bivših četnika koji su svakodnevno prebijali Bošnjake i Albance. Za Rasimov slučaj se brzo čulo, pa je zamjenik upravnika, biši četnik, lično pokušao da smiri buntovnog Sjeničaka.
Poslije 2 provedene godine u ovom zatvoru, zamjenik upravnika poziva moga oca u kancelariju na razgovor. Prvo što ga je pitao bilo je: „Odakle si Rasime? Moj otac mu je odgovorio da je iz Sjenice, a ovaj mu ljutito odgovara: „Iz krvavog mjesta dolaziš! To je značilo da mu se sprema nešto veoma loše.
Nakon toga zamjenik upravnika mu je rekao da: „U toku dana, mora da očisti 5 zatvorskih spratova i 4 terase“. To je bilo nemoguće uraditi, jer moj otac je nama kasnije pričao: „I da sam htio dobrovoljno da uradim ne bih mogao više od jednog sprata da očistim“.
Tada je kod moga oca proradio inat, pa je bivšem četniku i lažnom komunisti u lice rekao: „Od kako me je majka rodila nisam glupše naređenje čuo!“. Sa tim je moj otac htio da ga isprovocira, da ovaj krene da ga udari. Ovaj to i pokušava. Krene da udari pesnicom moga oca ali on mu hvata ruku, zavrće mu je, i drugom rukom zatvara njegova usta da ne vrišti i zove u pomoć. Moj otac ga je tukao 20 minuta sve dok se ovaj, sav u krvi, nije onesvijestio.
Zbog napada na službeno lice Rasim u niškom zatvoru dobija još 2 godine samice, što je sa prethodnom pravosnažnom presudom od 13,5 godina značilo da mora da odleži ukupno 15,5 godina zatvora!
Od čitave robije najteže mu je pala samica. Ne pamti se u istoriji ovog zatvora da je neko izdržao 2 godine samice. Kasnije, kad je izašao iz zatvora, otac nam je pričao da je: „prije njega bio neki novopazarac koji je izdržao godinu i po dana samice, ali je tražio da mu neko doturi žilet u ćeliju, nakon čega se ovaj zaklo“. Kad je moj babo ušao u samicu imao je 110kg, a kada je izašo iz nje „sišo“ je na 37kg!
Moga oca su iz samice iznijeli u ćebe, jer nije mogao da hodi. Bio je živi skelet. Dok je bio u samici nikad nije pomislio da sam sebi oduzme život, jer mu to vjera nije dozvoljavala, ali je bilo trenutaka kada bi namjerno provocirao ključare da dođu i da ga ubiju! Rasimovoj čeličnoj volji za životom i neviđenoj hrabrosti, pored mnogih robijaša, divio se upravnik zatvora koji je bio pošten čovjek i karakteran komunista. Nakon odležanih 10 godina niškog zatvora, upravnik ga je pozvao na razgovor i rekao: „Rasime, ovakvog zatvorenika kao tebe još nisam sreo. Vidim da si hrabar i pošten čovjek i učiniću sve da što prije izađeš odavde. Odaću ti jednu tajnu. Ja sam sa Sokoca kod Sarajeva rodom. Meni su četnici u ratu zaklali cijelu familiju. Ostali smo živi samo ja i sestra. Ovaj posao radim što moram. U ovom zatvoru postoje špijuni koji rade za nas. Mi u svakom trenutku znamo šta ko radi zahvaljujući cinkarošima. Međutim, na kraju i njih likvidiramo jer nemamo povjerenja u njih. A za ove godine kako te gledam i koliko sam te upoznao, vjeruj mi da bih smio da krenem stobom zajedno u rat, tebi da dam mitraljez a ja da nemam ništa. Eto toliko ti vjerujem!“
I zaista, ovaj upravnik niškog zatvora koji se prezivao Obradović, ime sam mu zaboravio, poklonio je mom ocu 5 godina! Moj otac je odležao deset i po godina. Iz zatvora je izašao krajem 1958. godine. Poslije odležane robije upravnik Obradović je dolazio u Sjenicu 2 puta da obiđe moga djeda Arifa i oca Rasima!
