Piše: Dr. Harun Crnovršanin
ABSTRACT:
Epsko kulturno stvralaštvo na području Bosne i Hercegovine, a posebno Sandžaka, veoma je bogato i bilo je i ostalo veliki izazov za mnoge istraživače. Književnost Bošnjaka izražena je u narodnom i umjetničkom stvaralaštvu. Usmjeno stvaralaštvo Bošnjaka dostiglo je svoj najveći nivo u epskom stvaralaštvu, čiji fond iznosi oko pola miliona stihova. Muslimanske (bošnjačke) epske pjesme se zovu krajišnice i spjevane su u stihu desetercu, najčešće bez rime. Naziv krajišnice dobile su, jer se smatra da su nastale na rubnim dijelovima Turskog carstva, gdje su najčešće vođene borbe i bojevi (to su: Lika, Slavonija itd). Krajišnice se pjevaju uz gusle. Ovaj instrument je na Balkan došao iz Azije sa Turcima u 15. vijeku. Nije istina da je to srbijanski ili crnogorski instrument, već su ga isti ukrali od Bošnjaka i Albanaca kao i mnoge druge stvari. U vrijeme osmanlijske vladavine gusle su koristili muslimanski narodi od Bihaćke krajine, na zapadu, do Kirgistana koji se graniči sa Kinom na istoku. Bošnjački guslari su pjevali (guslali) o junaštvu, o tome kako se oni bore za svoju domovinu, za vjeru, za sultana, za Bosnu i Sandžak, kako idu na bojište itd. Cjeloviti Sandžak (uključujući i srbijanski i crnogorski dio) je skoro dva vijeka predstavljao pravo lijeglo guslarskih talenata, što su i potvrdila i dvojica američkih profesora Milman Perry i Albert Lord tokom svog istraživanja. U 19. vijeku najpoznatiji guslar u Sandžaku bio je Ćor Huso Husović (1853-1910), rodom iz Kolašina. Ćor Huso je imao čast da gusla i kod austro-ugarskog cara Franja Josifa na dvoru u Beču i kod crnogorskog knjaza Nikole Petrovića na Cetinju. Odjevao se gospodski i držao važno i dostojanstveno, Guslao je po hanovima i u uglednim bošnjačkim kućama. Naspram ovakvog držanja bošnjačkog guslara „hrišćanski slijepi guslari, poput Filipa Višnjića, su se strudili da izgledaju što bednije, da bi već svojim izgledom pobudili milosrđe i potakli hrišćanske duše na darežljivost. Oni su pjevali oko manastira i na vašarima i tako zarađivali hljeb.“ (Citat iz knjige „Antologija – san i pola života“, autora Huseina Bašića, Novi Pazar, 1996.)
Nakon navedenog Ćor Husa Husovića pominje se Kasum Rebronja (1864-1946) koji je bio jedan od najpoznatijih sandžačkih guslara iz turskog zemana. I Kasum je imao svoje učenike, između ostalih: Avdo Međedović (1866-1953), Zito Mehović, Rašid Alibašić, Ćazim Herović, Bejto Skoko, Hašir Ćorović, Asim Durović, Murat Mučić, Iljaz Rebronja, Sinan Mulić, Hivzo Mučić, Beka Šabotić, Hašim Babačić, Šećo Kolić, Husein Dupljak, Ćerim Hadrović, Ćazim Boljo, Tule Balić, Džemo Hrastoder. Neki su bili približno istih godina kao i Kasum, neki mlađi, ali su od njega učili i čuli.“ Dvojica najpoznatijih guslara bili su inspiracija i nadahnuće velikom broju pjevača zu gusle, poput Avda Međedovića, Saliha Ugljanina sa Pešteri, te Sulejmana Fortića, Alije Šljunanina, Murata Kurtagića iz Rožaja i mnogih drugih koji su Sandžak učinili nekom vrstom žarišta epskog stvaralaštva. Ovaj vid kulturnog djelovanja u Sandžaku naročito je zapažen od sredine 19. vijeka kada se budi nacionalna svijest kod Bošnjaka. Na Harvard University u gradu Kembridžu (Sjedinjene Američke Države) danas postoji impozantna zbirka svjetske usmjene epike (Milman Parry Collection), u kojoj značajan dio materijala pripada upravo južnoslavenskoj narodnoj epici, tačnije bošnjačkoj epici. Među ondje sačuvanim blagom narodne epike nalazi se i nekoliko stotina pjesama zabilježenih na širem području hercegovačkog grada Stoca i Sandžaka. Dvojica navedenih istraživača su u Stocu, na magnetofonskoj traci snimili trojicu bošnjačkih guslara: Ibrahima Bašića, Halila Bajgorića i Muja Kukuruzovića.
U Sandžaku su naišli na nevjerovatno otkriće. Pronašli su guslarskog pjevača Avda Međedovića sa Obrova kod Bijelog Polja (Akove) i od njega čuli, da je uz gusle, mogao otpjevati pjesmu dužine Homerove Ilijade i Odiseje. Avdo je svoju pjesmu „Smrt Smailagić Meha“ otpjevao u 12.300 stihova! To je do sada najduža pjesma u našoj epici. Danas ga Amerikanci smatraju jednim od najvećih poeta svijeta a mi za njega, zahvaljujući srbo-komunističkom režimu, do skoro da i nijesmo ni znali.
Bogatu Avdovu zaostavštinu istraživao je profesor Zlatan Čolaković, takođe profesor na Harvardskom univerzitetu. On je 2005. godine u Njujorku izjavio da je: „U svjetskoj književnosti epski pjevač Avdo Međedović poznatiji i od Meše Selimovića, Maka Dizdara, Džemaludina Latića kao i od Miroslava Krleže, Njegoša, Držića i drugih.“ (Citat iz časopisa „Glas islama“, br.99 od februara 2005).
I profesor Matija Murko sa Univerziteta u Pragu je 1922. godine posjećivao Sandžak. Posebno mu je bilo interesantno komitovanje Jusufa Mehonjića, vođe Sandžačkog komitskog pokreta koji se borio protiv vlasti Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore, a kasnije i protiv vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), braneći bošnjački narod od teškog zuluma. On je istakao da je ovaj sandžački ratnik i sam bio pjesnik i da je ispjevao nekoliko pjesama o svom komitovanju. Navedene pjesme Mehonjić je bilježio u svom Dnevniku koji mu je zaplijenila kraljeva žandarmerija, kad je prelazio rijeku Lim, nakon jednog sukoba kod mjesta Ribarevina kod Bijelog Polja.
Poslije Drugog svjetskog rata svaka sandžačka opština je imala na desetine vrsnih guslara. Bihorski i pešterski guslari su prednjačili jer ih je bilo najviše. Autor ovih redova će javnosti pokušati da prikaže jednog sandžačkog guslara srednje, tj., poslijeratne generacije. To je rahmetli Džemail Arnautović. Rođen je 1925. godine u selu Miliješ kod Priboja. U bivšoj JNA imao je čin poručnika i službovao je od 1950. do 1952. godine u Nišu i Prokuplju. Tri puta je bio odlikovan. Objavio je 11 knjiga u tiražu od 35.500 primjeraka. Napisao je 25.000 stihova.
Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine i vojne okupacije Sandžaka od strane Miloševićeve soldateske, Arnautović je, sa familijom, bio primoran da izbjegne u Švedsku.To je bilo njegovo treće izgnanstvo od iste sorte tradicionalnih pljačkaša, palikuća, ubica- crnogorskih i srbijanskih četnika. I tamo je bio neumoran kad je u pitanju bošnjački narod. Rado se odazivao na sve skupove koje su organizovali bošnjačke izbjeglice širom zapadne Evrope. Desetine hiljada naših Bošnjaka u tuđini je, bez daha, slušalo svaku njegovu izgovorenu riječ uz gusle. Naši Bošnjaci u Švedskoj zvali su ga “Vitez i gazija iz ljutog Sandžaka“. Proputovao je skoro cijelu Evropu, pronoseći preko svojih gusala bošnjačku kulturu. Puno puta bi, dok bi putovao vozom, negde u Njemačkoj ili Švedskoj, zapjevao uz gusle začuđenim Nijemcima ili Šveđanima. Iako nisu razumjeli nijednu njegovu riječ, stranci su osjetili da ovaj narodni umjetnik pjeva iz srca, da bi ga na kraju, uvijek nagradili aplauzom.
Džemail Arnautović je bio oduševljen mojim pisanjem historijskih knjiga, jer se i sam bavio historijom svog naroda u Pribojskom kraju tokom Drugog svjetskog rata. On je kao učesnik onog rata i sam preživio genocid koji su tokom zime 1942. i 1943. izvršili crnogorski i srbijanski četnici u Pribojskoj opštini. Arnautović je od 1962-1965, dakle pune 3 godine, nošen patriotskom obavezom, uz pomoć 112 dobrovoljnih saradnika, organizovao obilazak i popisivanje bošnjačkih kuća u 56 bošnjačka sela Pribojske opštine, sa namjerom da prikupi sva imena ubijenih Bošnjaka tokom četničkog genocida. Detaljnim istraživanjem pod rukovodstvom Džemaila Arnautovića prikupljena su imena i prezimena 2473 bošnjačke žrtve. Istražio je i obradio porijeklo prezimena Arnautović i Uzunović (prezimena svojih roditelja). Bio je ponosan što su njegovi preci albanskog porijekla, jer i samo njegovo prezime pokazuje ko su mu preci (Arnaut je turska riječ za Albanca). Do avgusta 2017. godine je živio kao izbjeglica u Švedskoj gdje je, nakon kraće bolesti, i umro.
Ja sam imao čast da posljednjih 20 godina sarađujem sa amidžom Džemailom i da sakupim dosta njegovog materijala koji treba da ugleda svjetlost dana. Uglavnom su to krajišnice koje je sam pisao. Džemail Arnautović nikada nije ispuštao gusle iz ruku, niti je skidao fes sa glave. Ponosno je nosio i jedno i drugo. On je, na Takmičenju guslara Sandžaka, održanom u Pljevljima 1990. godine, od 75 učesnika, osvoji prvo mjesto. Nakon osnivanja Bošnjačkog udruženja „Haus Sandžak“ u Frankfurtu, na sandžačkom teferiču održanom 14. jula 2003. godine, Džemail Arnautović je svojim guslarskim pjevanjem oduševio stotine prisutnih Bošnjaka koji su poželjeli da ga čuju i vide što češće. Guslao je pred brojnom i znatiželjnom njemačkom publikom pored Geteovog spomenika u Frankfurtu na Majni, istog onog Getea koji je preveo bošnjačku baladu „Hasanaginicu“, koja se smatra najljepšom na svijetu. Srpski pisac Vuk Karadžić obmanuo je Getea rekavši mu da je to srpska balada. Ovaj ratnik i pjesnik ostaće upamćen po svom neumornom radu kada je u pitanju promocija kulture bošnjačkog naroda Sandžaka kojeg je toliko volio. Molim Allaha da mu podari najljepše mjesto u Džennetu.
KLJUČNE RIJEČI: Sandžak, Sandžački Bošnjaci, Bihor, Pešter, guslari, krajišnice, komitski pokret, četnički genocid, izbjeglice.
DŽEMAIL ARNAUTOVIĆ-
„ČOVJEK KOJI JE ŽIVIO SA GUSLAMA“
Rahmetli Džemail Arnautović je bio pravi virtouz na guslama u izvođenju klasičnih muslimanskih krajišnica koje pjevaju o podvizima bošnjačkih gazija poput: Kostreš harambaše, Hrnjice Muja i Halila, Budaletine Tala, Đerđelez Alije i mnogih drugih. On je živio sa junacima iz tih krajišnica. Srodio se sa njima, pronikao im u dušu.
Ono po čemu će Džemal Arnautović biti upamćen su njegove pjesme vezane za stradanje sandžačkih Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu kao i herojski podvizi sandžačkih branitelja u odbrani njihovih sela i gradova. Njegovo istraživanje četničkih zločina u Pribojskom kraju gdje je rođen, u periodu od 1941-1945. do sada je najobimnije i veoma temeljito obrađeno. Istraživanje. On je davne 1965., uz pomoć 112 saradnika, išao od kuće do kuće u 56 bošnjačka sela opštine Priboj i nakon 3 godine objavio spisak od 2473 bošnjačke žrtve stradale u toku rata od četničke kame. Svoja unutrašnja osjećanja i bol nad nevinim žrtvama prenio je u pjesmama koje je gudio i pjevao punih 50 godina. Najpoznatija njegova pjesma iz tog ciklusa je „Pokolj u selu Milješ kod Priboja“. Tada su pribojski četnici zapalili njegovo rodno selo Milješ i na brutalan način ubili 40 muslimanskih civila.
Nakon objavljivanja „Sinova Sandžaka“, prve knjige autora ovog teksta, Arnautović je napisao podužu pjesmu o odbrani Novog Pazara od četnika u jesen 1941. godine, istakavši veliku ulogu albanske braće sa Kosova pod rukovodstvom rahmetli Šabana Poluže. Pjesma se zove: „Sandžak brani Aćif efendija sa gazijom Šabanom Polužom“.
„SANDŽAK BRANI AĆIF EFENDIJA
SA GAZIJOM ŠABANOM POLUŽOM“
Bosna ima vjekovnu ćupriju,
Sandžak i Kosovo u Makedoniju.
Planerima Velike Srbije,
to se nikad dopadalo nije.
Genocide mnoge izvršili,
da bi ime „Sandžak“ promijenili.
Bošnjački su narod ubijali,
a Bošnjake „Turcima“ prozvali,
kao Turke da bi ih mrzili.
Na stotine hiljada prognali,
da ostanu stalno u tuđini,
jer smetaju Velikoj Srbiji.
Bošnjačka znamenja nestaju,
naraštaje da ne podsjećaju,
da su ovdje muslimani bili,
vjekovima na svojem živjeli.
Mihailović Draža se pojavi,
da Srbiju veliku napravi.
Sakupio čupave četnike,
tradicijom ubice, krvnike,
u korpuse, odrede i brigade
svih četnika komandant postade.
Zločinački plan je napravio
Četnicima zadatak je dao:
„Muslimane Sandžaka i Kosova
uništiće četnička sila ova.
Pljačkaj, pali, ubij i otjeraj,
iz Jugoslavije za stalno protjeraj.
U tuđini nek se množe tamo,
da se nikad ne vrate ovamo.
Glupa mašta lupala je svašta,
od toga neće ostvariti ništa.
Tako Draža maštom govorio,
odrede je četničke stvorio.
„Sa tri strane ja ću udariti,
Sandžak će mi za doručak biti.
Bosna cijela i Makedonija,
biće nama večera i đakonija.
Na Kosovo i Sandžak- Crnogorci će poći,
a od Drine Srbi- ubijanjem doći.
Srbija će da pomogne svima,
eto kraja Bošnjacima i Arnautima.
Nije znao kukala mu majka,
da su muslimani primjeri junaka.
I Dražin će plan poražen biti,
o muslimane glavu će razbiti.
O stradanju iskustvo im duže,
opreznost je najbolje oružje.
Za odbranu spremili se tako,
na dijelu bilo je ovako:
Kosovo je imalo prvaka,
iskusnijeh stratega, junaka.
Glavni vođa Šaban je Poluža,
ova priča malo je poduža.
Sandžaklije koje je je predvodio,
u Pazaru glavni vođa bio,
za odbranu planove stvorio,
sa Kosova oružje dobio.
Mitraljeze, puške, municiju,
muslimansku formiro miliciju.
Hadžiahmetović Aćif to je bio,
Sandžaklije on je predvodio.
Sa sposobnijeh puno saradnika,
mudrih ljudi i iskusnih ratnika,
strategijom odbranu stvorio,
na položaje vojsku postavio.
Zadatak je četnike dočekati,
boriti se, Pazar odbraniti.
Na Kosovu, šta se tamo radi?
Šaban mudri ovako uradi:
Četničke je planove otkrio,
na Mitrovicu napade spriječio.
Na četnike prvi udario
Potuko ih, na Kosovu razbio.
Iz Srbije mnogo srbadije,
u napad su pošle četničke ordije.
Od Raške, Jastrepca, Golije,
četnika je da im broja nije.
„Svi na Pazar, vrata od Sandžaka,
da nestane živijeh Turaka!
Muslimanska sela napadoše,
opljačkaše, vatrom zapališe,
na Rogozni i Ibarskoj dolini
četnički su veliki zločini.
Branitelji Novoga Pazara
vidoše mnogo sela se razara,
četnike su dočekali blizu,
raspališe po streljačkom nizu.
Bombe grme a puške pucaju,
svi Pešterci precizno gađaju.
Mrtvi i ranjeni četnici padaju,
uzalud ih oficiri na juriš tjeraju.
Braniteljski mitraljezi kose,
smrt i paniku četnicima nose.
Četnici, ti stari katili,
životima svojim zločine platili.
U panici prave sebi gužve
Bacaju municiju i oružje.
Ne slušaju što ih vojvoda zove
Da se vrate i juriš ponove.
Aćif lično odbranu vodio,
vojni strateg odluku donio:
„Nas je malo a četnika mnogo,
odbraniti Pazar- to sam nije mogo“.
Strateški je pisma nakitio,
na četiri strane rasturio:
PRVO spremi bližemu Tutinu,
komandantu Džemailu Koničaninu.
Brzo svoje Tutince povedi,
što ih više Pazaru dovedi.
DRUGO spremi do Sjenice ravne,
po viteštvu ponosne i slavne.
Čuj me beže, Zvizdiću Hasane,
Srbija je napadnula mene,
sela pale sibijan mi biju,
hoće Pazar silom da dobiju.
Poslije Pazara-Sjenica na redu,
pomozi mi, biće sve u redu.
Srba mnogo branitelja malo,
do pomoći tvoje mi je stalo.
TREĆE pismo gusto nakitio,
do Rožaja ljuta otpremio.
“Moj Jakupe, poruka je tebi,
do Pazara Rožajce dovedi,
a sa njima i hrabre Biševce,
tradicijom dokazane borce,
pod komandom hrabroga tića,
legendarnog Mujka Mukovića.
ČETVRTO je pismo nakitio,
na Kosovo ljuto otpremio.
„Čuj Šabane, prijatelju i brate,
nas dva- veze prijateljske prate.
Pazar mnogo napada četnika,
sela pale i narod mi biju,
hoće svoju Veliku Srbiju.
Dođi brate, dovedi Arnaute,
da gonimo dušmanine ljute“.
Tako Aćif mudro uradio,
Pešter ljutu na noge digao.
Na hiljade Pešteraca dođe,
predvode ih sve poznate vođe.
Zatvoriše od Pazara vrata
od Dražinih krvavih dželata.
Napadi se mnogi ponavljaju
A juriši kontra udaraju.
Pomoć dođe četnicima velika,
od Ivanjice i od Kopaonika.
Stiže više hiljada četnika,
borba ljuta, krvava i teška,
napadača mnogo srbadije,
sa oružjem i puno municije.
Niko ne zna šta će dalje biti,
ko dobiti a ko izgubiti?
Četnicima do Pazara stalo,
da muče i kolju-veliko i malo,
da pljačkaju i siluju bule,
pale kuće, džamije i kule,
uzmu Sandžak –bosansku ćupriju,
sa Kosovom u Makedoniju.
Braniteljima municija pri kraju,
pomoći se sa Kosova nadaju.
U narodu veliki strah zavlada,
tada stiže pomoć iznenada.
Arnauta preko tri hiljade
Slijevog boka četnike napade.
„Mulje, mulje“- to je juriš Arnauta,
potomaka od Ilira ljuta.
Arnauti ljuti napadoše,
puške, bombe tada zagrmješe,
dogodi se čudo iznenada,
te panika kod četnika zavlada.
U odbrani Aćif komanduje,
svojoj vojsci hrabro naređuje.
Kad Šabana vide prijatelja,
ispuni se Aćifova želja.
Zubima škripnu „Allahu ekber“, viknu,
ko da soko sa planine kliknu:
Oj Pešterci, moji sokolovi,
poletite ko ljuti orlovi,
dokažite šta vojnički znate,
nemoj braćo da se obrukate.
Na dušmane četnike-bandite,
tradicijom ubice-udrite!
Neka pamte na koga su pošli,
i zašto su bez poziva došli.
Kao njini sa Karpata stari,
Balkan tuđi silom otimali.
Ohrabreni Pešterci skočiše,
svi tekbire redom prihvatiše.
Ko vukovi iz rovova poletješe,
na četnike juriš izvršiše.
Stižu, biju, zubima ih kolju,
vraćaju im zajam za nevolju.
Svi četnici leđa okrenuše
što im smeta bježanju baciše.
Od straha bježe da ostanu živi,
za zločine znaju da su krivi.
Bošnjaci ih za osvetu biju,
nagrađuju za Veliku Srbiju.
Raški bježi poražena zmija,
za njom juri Ćilerdžić Alija.
Za Alijom Muslimani-Muje
Hrabri, gordi, opasniji od guje.
Muslimani Rašku bi uzeli,
četnike bi dalje progonili,
za zločine više ih kaznili,
to Nijemci nisu dozvolili,
a da nebi sebe ugrozili,
samo zato Rašku su spasili.
Bošnjaci i Albanci četnike pobijedili,
složni, hrabri- Sandžak odbranili.
Pobjednici grle se i ljube,
prijateljstvo vječno će da bude.
Zbog pobjede suze radosnice,
zbog žalosti suze žalosnice.
Na Gazilaru-pazarskom mezarju
Sto četres četiri (144) albanske gazije,
za odbranu Pazara su pali,
nisu svoje živote žalili.
Poginulim Fatihu proučiše,
sve ranjene mehlemom previše.
Narod srećan darove donosi,
pobjednicima svojim se ponosi.
Daju vola, daju i junicu,
drugi, ovna i ovcu jalovicu,
treći, stado-pedeset ovaca,
na prijetek hrane za boraca.
Tu somuna i simita ima,
da se svaki gazija ustima.
Pazarke su vrsne domaćice,
spremile im mantije i jufčice,
pite, halve, baklave pelteta,
specijaliteti pazarskog nimeta.
Pazar Arnaute lijepo dočekao,
za veliku pomoć zahvalio,
na Kosovo bratski ispratio,
pobjedu je Sandžak proslavio.
Mihailović Draža i Milošević Sloba,
ambicije iste im do groba,
htjeli tuđe, svoje izgubili,
za zločine račun položili.
Draža streljan a Slobodan u Hagu,
čeka robiju doživotnu, blagu.
Ko zlo radi nek se gorem nada,
kazna prava dođe iznenada.
Svakom reci kako to zasluži,
dobro hvali a loše optuži.
Istina je oštrija od mača,
a pravda od svega najjača.
Nek se ljudi istine ne boje,
svak je sebi ogledalo svoje.
A tako je kroz stoljeća bilo,
od hrđe se zlato očistilo.
Sandžački je narod Aćifa cijenio
Zato što je patriota bio.
Vojni strateg dokazani bio,
od genocida svoj narod branio.
Nije ratne zločine pravio,
komšije Srbe uvijek je štitio,
U Pazaru i Sandžaku cijelu,
dokazao poštenje na dijelu.
Od početka sve do kraja rata,
Sandžaku je Pazar sačuvao vrata.
Mjesto da mu priznanja odaju,
nove vlasti Aćifa streljaju.
U miru je svoj narod štitio,
a u ratu svoj narod branio.
Za svoj narod hrabro život dao,
za života gazija postao,
za svoj narod legenda ostao.
(Napomena: Autor Džemail Arnautović je ovu pjesmu napisao 2004. godine u Švedskoj)
Korišćena literatura za tekst:
„Poznati sandžački guslari- sa posebnim osvrtom na guslara
Džemaila Arnautovića“
- Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, autor dr. Mustafa Memić, Sarajevo, 1996.
- Sinovi Sandžaka, autora Haruna Crnovršanina i Nura Sadikovića, drugo izdanje, Zenica, 2001.
- Sandžak-porobljena zemlja, autora Haruna Crnovršanina i Nura Sadikovića, Zagreb, 2001.
- Tutinski zbornik br. 4., tekst „Uloga Jusufa Mehonjića u razvoju komitskog pokreta u Sandžaku (1912-1927)“, autora Redžepa Škriječlja i Zaima Azemovića, 2004.
- Bošnjačka riječ, časopis za kulturu sandžačkih Bošnjaka, br.7., tekst „Poznati guslari na Pešteri (III dio), objavljeno 2007.
- Privatna korespodencija (pisma) između autora Crnovršanina i guslara Džemaila Arnautovića.
