Zakon o sprečavanju zlostavljanja na radnom mjestu donesen je prije 11 godina, ali u startu sprečava zaposlene da povedu sudski postupak zbog mobinga. Ukratko, zakon kaže da zlostavljač može biti prvenstveno poslodavac, mada nije isključivo, da mobing mora trajati šest mjeseci bez prestanka i da mora ostaviti zdravstvene posljedice te da su neophodni svjedoci, odnosno kolege
–Vjerujem da u današnjem vremenu nije teško naći osobu koja nije bila žrtva mobinga. Zakon nije baš najsavršeniji I nije samo da poslodavac može biti taj koji vrši mobbing. Mogu I zaposleni, kolege, čak oni koji su ispod u nekoj hijerarhiji u smislu strukture zaposlenih. Problem je da se ljudi ohrabre da krenu u postupak. Zakon daje obavezu zakonodavcu da organizuje process poravnanja, odnosno pomirenja rješavanja tog problema izmiještanjem u neki drugi koletiv ili neki drugi način. Krajnja instanca je sud da se osoba, žrtva mobinga obrati sudu. Mislim da niti su poslodavci dovoljno opremljeni da poduzmu zaštitne mjere, same žrtve nisu ohrabrene da krenu u postupke. Iako zakon predviđe kazne za mobere ali I poslodavce ukoliko ne preduzmu vid mjera. Vraćam se na osnovni problem ne pristupa ozbiljno na svim nivoima. Kada je u pitanju zakon, ako se tužba pokreće na sudu da je neko bio zlostavljan na radu teret dokazivanja nije na žrtvi nego na onoj drugoj strani da dokaže da zlostavljanja nije bilo. Kod mobinga je problem da se radi o psihičkom zlostavljanju u smislu omalovažavanja, napdanja časti, ugleda, integriteta osobe bilo profesionalnog ili ličnog. Mobing može biti smišljanje tračeva, ogovaranje, zalaženje u neku privatnu sferu kako bi se urušio njen integritet u organizaciji u kojoj radi. U jednom periodu treba da ide intenzivna represija, kažnjavanje, postupci da bi se dozvali pameti I žrtve I moberi pa tek kad se prepozna u društvu kao problem onda ćemo moći govoriti o prevenciji, kaže, između ostalog, prof.dr. Aleksandar Ivanović Departman za pravne nauke UNINP
