Piše: dr. Harun Crnovršanin
Nakon duge i neuspjele turske opsade Beča 1683. godine., evropske hrišćanske sile se udružuju sa namjerom da Turke definitivno protjeraju sa Balkana. Na udaru njemačko-austrijske i poljske vojske, koje su napale sa sjevera, prvi su bili mađarski muslimani među kojima su veliki dio činili Bošnjaci koji su, dolaskom Turaka u velikom broju naselili ova područja. Osmanlijsko carstvo je u ovom ratu imalo ogromne ljudske, vojne i civilne žrtve i velika materijalna razaranja.
Važno je napomenuti da za 160 godina vladavine muslimana u ovim krajevima nije porušena niti jedna crkva i katedrala, a kršćani- katolici uživali su sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava. Umjesto zahvalnosti i tolerancije prema muslimanima, kršćani tih krajeva u ime njihove religije primjenjuju staro pagansko-faraonsko pravilo: „Čija država, njegova je i religija“. Danas na tim područjima nema nikakvih materijalnih tragova koji bi podsjećali na prisustvo muslimana i islama. Sve je temeljito uništeno.
Mirom u Sremskim Karlovcima 1699. godine, Turska je izgubila sva područja sjeverno od Save i Dunava
Zatim su na red došli Bošnjaci koji su živjeli na području Slavonije, Bačke, Banata, Srema, Like, Krbave i Dalmacije. Oni su prešli u Bosnu i naselili skoro sve njene dijelove. Iseljenici iz Dalmacije, Cetinske i Kninske krajine uglavnom su naselili Bihaćku krajinu. Zahvaljujući povratku ovih Bošnjaka iz dijaspore spriječeno je da ih potpuno nestane u vlastitoj domovini Bosni i Hercegovini i Sandžaku (tada Bosanski vilajet).
Čitavo razdoblje 18. i 19. vijeka bilo je, u znaku najvećih stradanja i pomora Bošnjaka. Tursko casrtvo je bilo u teškom stanju i sa velikim naporima je branilo stečene granice. „Tamo gdje je bilo najteže slali su Bošnjake, prekaljene ratnike, koji su masovno ginuli u nebrojenim bitkama sa Austrijancima, Mađarima, Poljacima, Rusima i Mlečanima, Persijacima itd. Samo u dvije bitke na persijskom i ruskom ratištu izginulo ih je više od 30.000. Taj pomor je početkom 18. stoljeća dostigao zabrinjavajuće razmjere.“ (Iz intervjua dr. Ilijasa Bošnjovića datom Ljiljanu, br.301 iz 1998).
Krajem 17.vijeka katolici su izvršili prvi genocid nad muslimanskim stanovništvom Mađarske i Hrvatske (uključujući i Boku Kotorsku). U Bečkom ratu (1683-1699), u kojem je stradalo veoma mnogo muslimana (Bošnjaka, Albanaca i Turaka), Srbi su se pridružili austrijskoj vojsci a Crnogorci Veneciji (Mlečanima).
GENOCID NAD MUSLIMANIMA BOKE KOTORSKE (1687.)
Mletačka Republika (Venecija) je 1687. godine napala Osmansko carstvo sa zapadne strane, tačnije sa Jadranskog mora. Na strani Mlečana ratovali su i Crnogorci. Tada je muslimansko stanovništvo Boke Kotorske definitivno protjerano ili pokršteno. Muslimani Boke Kotorske bili su prvi prognanici i muhadžiri na prostorima današnje Crne Gore i Sandžaka
Veliki broj muslimana Herceg-Novog, Risna i drugih mjesta došao je iz istočnog dijela Hercegovine (Trebinje, Klobuk i druga susjedna mjesta). To je naseljavanje nastalo poslije ponovnog zauzimanja Herceg-Novog od strane Hajrudina Barbarose 1539. godine, i oni su u ovaj kraj dolazili kao muslimani koji su ranije primili islam najvjerovatnije iz redova starih bogumila.
Kad su Osmanlije zauzele ove krajeve, zatekli su u Hercegovini 40.000 bogumila-patarena koji nisu htjeli da se pokrste, pa ih je zbog toga protjerao posljednji bosanski kralj Tomaš. Oni su spas našli kod vojvode Stjepana u Hercegovini koji je takođe bio bogumil“. (Iz knjige Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, autora Mustafe Memića, Sarajevo, 1996.)
U Herceg-Novom, Risnu i u još 14 Boko-kotorskih mjesta porušeno je svih 9 džamija, i od tada, tamo se ezan nikad više nije čuo. Poznati turski putopisac Evlija Čelebija zabilježio je čak 45 džamija i 44 mesdžida, dvije medrese. Teško je danas utvrditi koliko ih je stvarno bilo, jer ih više nema ni jedne. Zna se da su dvije najveće i najljepše džamije u Herceg-Novom pretvorene u katoličke crkve. U Herceg-Novom su postojale tri džamije: džamija sultana Bajazita II, džamija sultana Mehmeda III i Murtez-pašina ili Nova šeherlija, koja je danas pretvorena u crkvu „Svetog Jeronima“. Pored dvije džamije koje su pretvorene u crkve, koje još postoje, brojni su i drugi spomenici koji podsjećaju na urbani, privredni i kluturni razvoj ovog grada iz turskog vremena. To je poznata kula tzv „Španjolka“, „Begova kula“, ostaci hamama, čuvena Sahat kula, vodovod, od 5 javnih česama ostala je samo jedna itd.
Cjelokupno stanovništvo sa područja Boke vremenom se raselilo u više pravaca. Herceg-Novi je, nakon njegovog zauzimanja od strane Venecijanaca, 30. septembra 1687. godine, posebnim brodom u pravcu Bara, napustilo oko 2.200 muslimana. Pretpostavlja se da ih je tada u ovom gradu bilo oko 3.200 od čega 700 vojnika i 2.500 civilnog stanovništva. U Herceg-Novom, Risnu, Baošićima, Đenovićima, Sutorini i u 13 drugih manjih mjesta bilo je 229 muslimanskih bratstava i porodica.
Drugi dio se odselio u pravcu u pravcu Hercegovine, ka Trebinju i Klobuku. Treći dio muslimana je odselio u Nikšić, Podgoricu i Bijelo Polje.
DRUGI GENOCID NAD MUSLIMANIMA CETINJA I OKOLINE
„ISTRAGA POTURICA“ (1711.)
Nakon 20 godina od stradanja muslimana Boke Kotorske, pravoslavci, na istoku, sprovode drugi genocid nad muslimanima Stare Crne Gore, u historiji poznat kao „Istraga poturica“ iz 1711. godine.
Neki historičari navode da se taj događaj dogodio 1702. a drugi 1707. godine. Međutim, ni jedan ni drugi datum nije tačan, jer je naš poznati historičar dr. Mustafa Memić dokumentovano dokazao da je „Istraga poturica“ izvršena 1711. godine i to pod pokroviteljstvom tadašnje Rusije. Historija se izgleda ponavlja, jer i poslije 300 godina, Rusija ne odustaje od istrebljenja balkanskih muslimana. Ova pravoslavna zemlja je u velikom obimu odgovorna za najnovije stradanje Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Albanaca na Kosovu (1992-1999). U toku srpsko-crnogorske agresije na BiH, Rusija je pomagala srpsku vojsku- od slanja dobrovoljaca i oružja do redovnog stavljanja VETA u Ujedinjenim nacijama kada su trebale da se donesu odluke međunarodne zajednice o kažnjavanju Srbije i Crne Gore (tada Savezne Jugoslavije).
„Osokoljeni uspjehom evropskih hrišćana i pod nagovorom pravoslavne Rusije, crnogorske vladike počinju da razmišljaju o ponovnom osvajanju teritorije koju su izgubili u ratu sa Turcima. Imperijalna politika ruskog cara Petra Velikog bila je usmjerena na slamanje velikog Turskog carstva i izlazak na toplo more. Prvo je Crnogorcima upućena pismena pošiljka poznata kao „Gramata“, po ruskom pukovniku Mihajlu Miloradoviću sredinom juna 1711. godine. Ona je sadržala poziv Crnogorcima da se dignu na pobunu i da se bore za „krst časni i za crkvu“.Petar Veliki je preko Crnogoraca pokrenuo vjerski rat protiv Turaka. Ruski pukovnik se na crnogorsku obalu iskrcao 15. jula 1711. godine, i odmah sazvao sastanak u kući vladike Danila Petrovića u Njegušima pod Lovćenom. Sastanku su prisustvovala 24 crnogorska i hercegovačka vladara. Odlučeno je da će na prvu vijest o ruskoj pobjedi izvršiti zakletvu i napasti Turke.“ (Iz knjige „Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, str. 170, autora Mustafe Memića, Sarajevo, 1996.)
Tokom ovog pokolja na Cetinju ubijeno je, izgnano i pokršteno 3000 crnogorskih muslimana i porušeno osam džamija. Jedan mali dio muslimana je izbjegao u Nikšić i u selo Tuđemile kod Bara. Glavni pokretač ovog genocida nije bila Katolička već Pravoslavna crkva. Autentičan opis genocida dao je poznati muslimanomrzac Petar Petrović-Njegoš u knjizi „Gorski vijenac“.
Ni najviši sveštenici Srpske pravoslavne crkve nisu se sramili Njegoševih „ratničkih stihova, pa su se na obilježavanju 600 godišnjice Kosovske bitke, u javnosti pojavili sa guslama pozivajući na novu „istragu poturica“. Kao najžešći predstavnik militantnih sveštenika pojavio se, skoro preminuli, crnogorski vladika, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije (Risto) Radović (1938-2020). Nije se libio da čitav muslimanski narod (Bošnjake, Albance, Turke) nazove „lažni narodom“. Ostaće upamćen kao sveštenik koji se družio sa živim zločincima (Arkan i Šešelj), a mrtve zločince je pretvarao u svece (Draža Mihailović, Pavle Đurišić, Nikola Bojović i drugi).
TREĆI GENOCID NAD MUSLIMANIMA GORNJEG I DONJEG KOLAŠINA
(1858- 1912)
Osvajanjem muslimanskih gradova i sela Crnogorci se surovo obračunavaju sa tamošnjim stanovništvom. Veliki dio muslimanskog stanovništva je silom preveden u pravoslavlje. Tipičan primjer je pokrštavanje nekoliko stotina muslimana u Vasojevićima u periodu od 1825. do 1867. godine, kao i 12.000 muslimana u Plavsko-Gusinjskom kraju, početkom marta 1913. godine.
Kolašinska krvava krajina
Kolašin je jedan od bošnjačkih gradova koji je imao veoma burnu historiju. Ali o tragičnoj sudbini ovog grada, kao i o kasnije formiranoj Kolašinskoj kapetaniji, čiji je on bio centar, danas se veoma malo zna. Gornji ili Stari Kolašin je gradić koji se danas nalazi na teritoriji države Crne Gore, tačnije u zapadnom dijelu nekadašnjeg Novopazarskog sandžaka kojeg su Crnogorci definitivno zauzeli 1912. godine. Radi otklanjanja zabune, pored Gornjeg ili Potarskog Kolašina postoji i Ibarski Kolašin koji se nalazi između Ribarića i Kosovske Mitrovice.
U Potarskom ili Gornjem Kolašinu Bošnjaci su živjeli od 1650. godine, kada ga je osnovao tadašnji pljevaljski sandžak-beg Ali paša Čengić, pa sve do 1882. godine kada ga Crnogorci definitivno zauzimaju. Postojala je i kaza (srez) Donji Kolašin koja je također zauzeta u Prvom balkanskom ratu 1912. godine od istog neprijatelja. Stanovnici obadva Kolašina se jednim imenom nazivaju- Kolašinci. Ovo područje je bilo u sastavu Bosanskog (vilajeta) pašaluka.
Nakon turskog osvajanja Bosne 1463. godine, cijelo područje rijeke Lima i Tare, ulazi, prvo, u sastav Bosanskog sandžaka, a kasnije kao dio Hercegovačkog i na kraju Novopazarskog sandžaka. Kolašin je od svog nastanka 1651. godine, pa do Berlinskog kongresa (1878) bio u sastavu Hercegovačkog sandžaka, a ovaj u sastavu Bosanskog vilajeta, kada ga velike evropske sile, zajedno sa Nikšićom, poklanjaju Crnoj Gori. Stanovnici nekadašnje nahije Vraneš, koja je pripadala slivu rijeke Tare (Potarju) rano su primili islam, krajem 15. i početkom 16. vijeka. Isti je slučaj bio i sa stanovništvom Kolašina i Đurđevića Tare. Proces prelaska na islam je bio dobrovoljan, jer se po Šerijatskom zakonu na islam nije moglo prelaziti silom.
„Tamo se veoma rano javljaju poznate muslimanske porodice, među kojima treba pomenuti: Kaljiće, Koliće, Micane, Mušoviće i Mekiće. Treba istaći činjenicu da su pomenute porodice kasnije prerasle u vrlo jaka plemena koja su posjedovala izrazito borbeni duh. Tako se pleme Kaljića pominje često u sukobima sa Crnogorcima, a posebno u 19. stoljeću, tačnije od 1877. do 1879. godine. Njih su naročito uznemiravali Brđani (crnogorska pravoslavna bratstva), sa kojima su stalno ratovali. Kaljići su bili dobro organizovani i imali su svoje jedinice u jačini od 500 boraca. Historijski izvori bilježe da su im Crnogorci u jednom napadu popalili 140 domova. Od tada su se raselilipo sandžačkim mjestima, a jedan dio je otišao u Tursku, gdje i sada u Izmiru živi oko 300 domaćinstava Kaljića.“ (Iz knjige „Kolašinska kapetanija i bošnjački narod“, autora Raifa Hajdarpašića, Sarajevo, 1996).
Zbog čestih ustanaka i buna crnogorskih i hercegovačkih plemena, turski sultan podiže nekoliko odbrambenih pograničnih utvrđenja, među kojima su najveća u Nikšiću, Kolašinu i u Gackom. Početkom 18. vijeka, tačnije 1730. godine, formirana je Kolašinska kapetanija, kao jedna od deset koje su ulazile u sastav Hercegovačkog sandžaka, a čitav Bosanski pašaluk je imao 39 kapetanija. Kolašinska kapetanija je imala više vojni nego civilni značaj. Ona nije bila administrativni centar Gornjeg Polimlja i Potarja, već odbrambena tvrđava prema crnogorsko-brdskim plemenima.
U narodu je poznata i kao „Krvava krajina“ jer su Kolašinci veoma hrabro i dugo branili zapadnu granicu Sandžaka od svakodnevnih crnogorskih napada. Bošnjački dio zapadnog Sandžaka (Kolašinci, Bjelopoljci, Bihorci, Plavljani i Gusinjani) je tokom 19. i 20. vijeka najviše stradao, ali su njegovi stanovnici istovremeno pružili veličanstven primjer kako se brani domovina i vjera.
Novi genocid nad muslimanima-Bošnjacima počeo je stradanjem muslimana Gornjeg Kolašina 1858. godine. Tada su po naređenju crnogorskog knjaza Danila Petrovića sva crnogorsko-brdska plemena (Vasojevići, Moračani, Rovci, Jezerci, Šaranci, Lijevorečani i jedan dio Kuča) predvođena vojvodama Novicom Cerovićem i Miljanom Vukovim iznenada, u noći 27. juna 1858., napali utvrđeni muslimanski grad Gornji (Stari) Kolašin koji je tada brojao preko 300 bošnjačkih kuća i preko 3.000 Bošnjaka. Ubijeno je od 600 do 1.000 Bošnjaka, a sve njihove kuće opljačkane i do temelja spaljene.
Kolašinski pokolj je, u svom izvanrednom djelu „Kurban“, opjevao sandžački pisac Safet Hadrović-Vrbički. Prije samog napada na Kolašin knjaz Danilo je usvom pismu još jednom podsjetio pobunjene Brđane da je:
„Amanet samoga Njegoša
Kolašinu grkljan iščupati,
Sažeć vatrom bedeme i kule
Đurđevića i bega Mekića,
Kurbašića i Balijagića.
I svih redom turskih kopiladi
Što se kote obalama Tare.“
Danilov poziv na pokolj muslimana prihvaćen je kod crnogorskih prvaka sa oduševljenjem. Gavro Vuković, sin Miljana Vukova koji je učestvovao u kolašinskom pokolju je zapisao: „Za tili čas grad je postao ruševinom. Na gradu Kolašinu i na planini Sinjajevini palo je naših i ranjenih oko 200 druga. Turska pogibija: posječeno i izgorjelo po kućama oko 600.“ U svom djelu „Polimlje i Potarje“, crnogorski historičar dr. Žarko Šćepanović navodi da se broj ubijenih kolašinskih muslimana kretao i do 800 ljudi i oko 200 zarobljenih, a broj opljačkanih goveda oko 12.000.“
Kolašinci su pružili junački otpor, ali sve je bilo uzalud. Crnogorci su ga ipak osvojili. O čuvenim kolašinskim borcima pisao je i Vuk Popović u svom pismu upućenom Vuku Karadžiću, gdje za njih kaže da su „žestoki junaci“ i da nisu nikada imali „nad sobom ni cara ni gospodara“. To potvrđuju i rječi jednog od branitelja Kolašina Murata Mušovića navedene u poznatoj Hadrovićevoj knjizi:
„…Ako i to čudo dogodi se
Te se dušman drzne na Kolašin,
E, tako mi svijetla Kuran`skoga
I tako mi moga merhameta,
Rad vatana što kabulom sticah
Nišana mi duša najmilijih
S ovim krajem u čvor što me vežu
Biću katil psima
Ko što dosad niko nije bio!…“
Nakon što su se kneževina Srbija i Crna Gora, na tajnom sastanku u Veneciji 1876. godine, dogovorile da Sandžak podijele na dvije interesne sfere, dogovorena je i linija razgraničenja koja je trebalo da die pravcem: Bijelo Polje-Stožer-Ljubišnja pa do na sastav rijeke Pive i Tare. Teritorija koja je bila sjeverno od ove linije trebalo je da pripadne Srbiji a južno od nje- Crnoj Gori.
Plan crnogorskog knjaza Nikole bio je da očisti pogranični dio sa Sandžakom od bošnjačko-muslimanskog stanovništva. Prva je na udaru bila Kolašinska krajina, tačnije područje Donjeg Kolašina koja su branila najjača i najbrojnija muslimanska plemena Kaljići, Micani, Hasanbegovići, Mušovići i Hadžibulići. U pomoć im je uvijek pristizao hodža Mehmed Gušmirović sa svojim ljudima iz Bijelog Polja kao i Ago-beg Hasanbegović. Najljući crnogorski dušmani bili su Kaljići. Na čelu ovog plemena nalazio se čuveni Fejzaga Kaljić. Odmah iza njega po hrabrosti bio je njegov brat Suljaga Kaljić. Pošto su poticali od oca Faka, zvali su ih i Fakići.
Ostala je upamćena Bitka na planini Stožer (ili bitka na Đatlu) koja se odigrala 05. juna 1877. godine, u kojoj je Fejzaga Kaljić žestoko porazio Crnogorce i spriječio njihov prodor u dubinu Sandžaka. Zbog toga je bio odlikovan od turskog sultana.
Nakon prvog napada na Kolašin 1858. i pokolja kojeg su Crnogorci napravili nad civilima, preživjelo stanovništvo ovog grada i okolnih sela, izbjeglo je 1859. godine u susjedna Kolašinska Polja. Tamo je kasnije formirana tzv. Poljska kapetanija na čelu sa Zejnilom-Zekom Hadžibulićem. Kolašinci su se u Poljima zadržali do 1864. godine, kada su ponovo ojačali i vojnički organizovali. U žestokom napadu na crnogorske okupatore oni ponovo osvajaju Kolašin, Trebaljevo i okolna mjesta.
Po završetku rata sa Turskom (1876-1878), poznatog u narodu kao Velji rat, Crna Gora, uz pomoć Rusije, postaje samostalna država. Odlukama velikih evropskih sila na Berlinskom kongresu (1878) Crna Gora dobija samostalnost i na poklon gradove Nikšić i Kolašin. Ove gradove, nakon žestokog otpora Kolašinaca, postepeno naseljavaju crnogorska brdska plemena: Moračani, Rovčani, Vasojevići, Jezerci, Šaranci idr.
Isti je slučaj bio i sa gradovima Istočne Bosne i Hercegovine (nakon Mirovnog spoirazuma u Dejtonu 1995.), kada su u Rudo, Čajniče, Foču, Višegrad, Vlasenicu, Srebrenicu i Zvornik, doselili srpsko-crnogorski došljaci i potpuno izmijenili etnički sastav navedenih gradova, u kojima je prije agresije živjelo većinsko bošnjačko stanovništvo.
Iako je Kolašin na Berlinskom kongresu pripao Crnoj Gori, Kolašinci su odugovlačili predaju Kolašina crnogorskim vlastima i nisu ga htjeli predati bez borbe. Na kraju je ipak, po naređenju sultana, cijelo područje Kolašina u koje su ulazila i Kolašinska Polja, predato knjazu Nikoli Petroviću 09. oktobra 1878. godine. Ključeve od Kolašinske tvrđave predao je knjazu kolašinski kajmekam Nuri-beg. Kompletno muslimansko stanovništvo se moralo iseliti.
Međutim, oni nisu željeli daleko da odu, već su prešli u susjedna Polja Kolašinska i formirali novu kapetaniju, odakle su pružali žestok otpor Crnogorcima. Tužno je bilo vidjeti duge kolone hrabrih Kolašinaca koji su morali da napuste svoj voljeni grad za koji su se tako hrabro borili i ginuli. Sa ostalim Kolašincima krenula su i bratstvo Hadžibulića, Hasića, Balijagića, Fakića i Alomerovića iz susjednog sela Trebaljeva. Hadžibulsko bratstvo, zajedno sa ostalima krenu aprila 1879. godine na put ka Kolašinskim Poljima. U Poljima se okupio veliki broj muhadžira sa svih strana. Za kapetana Poljske kapetanije postavljen je čuveni Zejnil-aga Hadžibulić koji je dosta brzo uveo red i stabilizovao stanje. Međutim, crnogorska plemena nisu mirovala, već su danonoćno napadala Kolašinska Polja, kako bi pristigle muhadžire natjerali na dalji odlazak.
Kolašinski prvaci iz Trebaljeva Zejnil-aga Hadžibulić i njegov sin Fako bili su ogorčeni na Nuri-bega, pa je Zejnil-aga lično zatražio prijem kod knjaza Nikole na Cetinju kako bi od njega tražio garanciju za ostanak i opstanak tamošnjeg muslimanskog stanovništva koje nije htjelo dobrovoljno napustiti Kolašinska Polja.
Knjaz ga je lijepo primio, prijeteljski su razgovarali o Poljima, da bi mu na kraju lukavi knjaz rekao: „Bjež te Turci što prije, da vas kiša ne bije“. Zejnil-aga je shvatio poruku i vidio da Bošnjacima više nema opstanka u Poljima Kolašinskim.
Kolašinska Polja su predata Crnoj Gori, bez borbe, u proljeće 1886. godine. Osvojena teritorija je odmah stavljena pod upravu knjaza Nikole Petrovića i njegove vojske. Tako se crnogorska državica teritorijalno proširila sve do rijeke Tare.
Muslimanski narod iz Kolašina, Trebaljeva i Polja suočio se sa ponovnim egzodusom. Narod je počeo da bježi na sve strane. Veći dio muhadžira je krenuo za Zejnilom Hadžibulićem u susjednu kapetaniju Donji Kolašin koju je juna 1884. godine formirao sultan AbdulHamid.
Donji Kolašin je, prema Berlinskom dogovoru ostao u sastavu Osmanlijskog carstva. Kaza Donji Kolašin, koja je obuhvatala nahije: Vraneš, Ravnu Rijeku i Mojkovac, postojala je sve do Prvog balkanskog rata 1912. godine, kada je crnogorska vojska konačno zauzima. Kolašinci su se počeli iseljavati ka gradovima u Limskoj dolini, odnosno pravcem Bijelo Polje – Bihor – Pešter – Novi Pazar – Kosovo – Turska.
GENOCID NAD MUSLIMANIMA NIKŠIĆA (1877.)
U ljeto 1876. godine Crnogorska vojska predvođena knjazom Nikolom kreće u rat protiv Turske koji će trajati tri godine.(1876-1878). Muslimanski gradovi u Crnoj Gori padaju jedan za drugim nakon grčevitog otpora tamošnjeg bošnjačko-muslimanskog stanovništva. Od većih gradova to su: Nikšić, Bar, Ulcinj, do mira u San Stefanu, kao i Podgorica, Kolašin, Žabljak i Spuž koji su Crnogorcima dodijeljeni na Berlinskom kongresu. Plav i Gusinje su također dodijeljeni Crnoj Gori, ali zbog žestokog otpora tamošnjih Bošnjaka i Albanaca, oni im nisu pripali, pa je umjesto njih dobila primorski grad Ulcinj sa zaleđinom.
Grad Nikšić je do početka ovog rata (1876), pripadao Hercegovačkom sandžaku a ovaj je bio sastavni dio Bosanskog (pašaluka) vilajeta. Nikšićem su dugo vladali predstavnici poznatog muslimanskog bratstva Mušovića, a najpoznatiji su bili kapetani Osman i Hamza Mušović. U vrijeme crnogorskog napada njega je branio turski garnizon koji je imao 3.200 vojnika a na drugoj strani knjaz je skupio 7.000 Crnogoraca. Znači neprijatelj je bio brojčano više nego duplo jači od Nikšićana. Treba istaći da su Nikšićani bili poznati ratnici u Turskom carstvu a prema Crnogorcima su gajili veliku mržnju.
Crnogorci su neprekidno bombardovali Nikšić i hermetički ga izolovali, tako da ni ptica nije mogla ući u ovaj grad a kamoli municija i hrana. Grad je branio Skender-beg koji se istakao velikim junaštvom. Bombardovanja, borbe prsa u prsa nisu prestajala sve do zadnjeg dana. Ne pamti se da je iko do tada junački branio svoj grad kao Nikšićani. Nikšić je bio opsednut od avgusta 1875. godine, dakle, dvije godine i jedan mjesec. Smrtni udarac u razbijanju tvrdih zidina ovog muslimanskog grada nanijeli su teški topovi koje su Crnogorci dobili od Rusa. Nakon prvih plotuna razrušeni su masivni zidovi prednjih kula i crnogorski vojnici su prodrli i osvojili rovove koji su branili sami grad. Odatle su puškama mogli da gađaju svaki cilj u gradu. Poslije ovog, svaki otpor je bio uzaludan i Skender-beg i Nikšićani su morali kapitulirati.
Predaja grada izvršena je 09. septembra 1877 godine. I sam crnogorski knjaz je bio oduševljen neviđenom hrabrošću nikšićkih branitelja, pa im je dozvolio da bezbjedno napuste grad. Od 3.200 Bošnjaka koji su živjeli u ovom gradu, samo njih 30 je izrazulio želju da ostanu! Nikšćani su se raselili na sve strane: neki su otišli u Hercegovinu, neki u sarajevo, neki ka Sandžaku a jedan dio je otišao u Skadar. Tada je su u Nikšiću postojale četiri džamije: Donjogradska, Hadžidanuša, Pašina džamija i Hadži-Ismailova (u Grudskoj mahali, jedina postojeća), tri mekteba i četiri hana. Nakon ulaska u Nikšić Crnogorci su razgrabili sve bošnjačke kuće i imanja.
O crnogorskom genocidu nad muslimanima Plava i Gusinja (1913), Šahovića kod Bijelog Polja (1924) i genocidu četnika Pavla Đurišića u Limskoj dolini za Božić 1943. govorićemo sljedeći put.
