EKSKLUZIVNO – Razgovor harvardskih profesora sa epskim pjevačem Đemom Zogićem iz Novog Pazara

- Advertisement -spot_img

Čitano

Možda vas zanima

Novembra 1934. godine u Novom Pazaru su boravili harvardski profesori, istraživači i naučnici, Milman Parry i Alber Lord, tragajući za razrješenjem homerovskog pitanja. Kao i u drugim sandžačkim gradovima, i u Novom Pazaru su sreli magijske epske pjevače, a među njima i Đema Zogića, epskog pjevača i kakhvedžiju. Po Parryjevim insturkcijama, zapisivač i saputnik Nikola Vujnović vodi i razgovore sa epskim pjevačima. Ovom prilikom, po prvi puta donosimo odlomke iz Parryjevog i Nikolinog razgovora sa Đemom Zogićem koji govore o mjesecu ramazanu i posebnoj atmosferi u Novome Pazaru tih tridesetih godina XX vijeka tokom ovog svetog mjeseca.

***

ĐEMO ZOGIĆ:

Živio sam u Glogoviku dvadeset godina. Onda smo imali, ćetiri brata su moja, imanje ni je malo bilo, pa smo se raspodelili. Po malo ni imanja pade, dopade mi se živeti bolje u Novom Pazaru. I ondar sam pošo za boljeg života. Sedim u kahvu, držim gusli, pevam tako uz Ramazan, kad se kupu gosti.

U nas je duga noć, kad bide Ramazan, sedimo celu noć do pred zoru. Pred zoru, kad bidne jedan sahat, idemo rućat, i ondar spavamo do dva sahata, tri sahata pred mrak. Ondar ustanemo, idemo kod svojiha radnji opet, tako dalje. Koji dođe peva uz gusli, pevam i ja. Bolje gosti dolazu.

 

NIKOLA:

Reci ti meni sad, Đemail-aga, naprimjer, sad ovdje uz Ramazan. Kako je to običaj da Turci pjevaju kroz Ramazan?

 

ĐEMO:

Evo kako je obićaj da se pevaju kroz Ramazan. Sad Ramazan odma dođe. I ondar ćim dođe Ramazan, mi se radujemo za ova mesec dana da ni je c(ij)ela ćaršija otvorena. Kafe sve su otvorene. Tu se kupimo, ćim većeramo, većeramo kad bude mrak.

Ondar svaki idemo po ćaršiji kupimo se đe ima guslać, kupimo se đe su pevaći i tuna sedimo. Taman zovemo sufur, ta rućak što se ruća pred zoru, jedan sahat. Mi mu kažemo to je sufur. Ondar kad bide blizu sufura, mi se raziđemo od kafe, idemo kod svoje kuće i sufurišemo tu, to naprimer rućamo. I ondar kad bide jedno pola sata prijen zore, pijemo vode i zanijetimo da postimo.

Za ta dan mi ne smijemo ni da pušimo, ni da pijemo, ni da jedemo, ni da spavamo sa ženskom, ni Bože saćuva ništa, sem treba da bidemo ćisti uvijek. Pet puta idemo u đamiju našu, klanjamo u đamiju, imam ide pred nama, hođa, i mi klanjamo. To je pet puta na dan. Sabah jedan, podne dva, ićindija tri, akšam ćetiri, jacija pet. Pošto klanjamo jaciju, i ondar idemo po kahvama.

 

NIKOLA:

A ti si mi reko da ćeš imat ti, u tebe pjevača u kahvi, a šta će kad si sam pjevač, šta će tebi pjevač Boga ti?

 

ĐEMO:

E pa ja nemam vremena da ja pjevam, ja radim. Pećem kahvu, rasturam, primam gosti, ispraćam gosti, i primam pare. A ja jednoga pjevaća, ja pogodim na ,,Bismilu” i ukljepam mu gusli i on ima da pjeva, samo kad sustane da ih ostavi da se odmori jedan frtalj sata da popije kahvu i cigaru, i ondar odma hi dofati.

Kad istera jednu pjesmu cijelu, ja dofatim onu tablju što se nosu kahve po gostima, i priđem po svakom gostom, ko šta ima on daruje moga pevaća. Na primer, ko jedan siromah pevać umije da pjeva fino ćorav je i ne more da radi, i mi ga pogodimo u kafu, tamo slušamo, on to od starine zatuvijo te pesme bosanske. I oni ga daruju gosti, neko dinar, neko pet, neko dva, kako ko ima.

 

NIKOLA:

Dobro, ti ćeš imati pjevača. Hoće li bit dobar pjevač?

 

ĐEMO:

Dobar će pjevać biti kod mene.

 

NIKOLA:
E onda, znači da on dobija od dobre ruke nešto, a koliko mu ti platiš?

 

ĐEMO:

Ja mu platim, dadem unaprijed još ima deset dana prije Ramazana, ja mu dadem sto oka pšenice, ili mu dadem sto dinara. To mu dadem, da ostavi on kući tamo da se hranu, a on da dođe kod mene. I to posljenke držim kod moje kuće, hrana mu je kod moje kuće. To da mi se bolje kupu gosti mene u kahvi, da ja bolje morem radit.

 

NIKOLA:

A ti njega prije angažuješ nego što bude Ramazan?

 

Đemo:

A prijen angažujem ja, ja mu dadem kaparu da me napimjer ne bi nadjaho ko Hanbegović što drži radnju, han, i on tako drži guslaće ko pojedini kafedžije. Ja ga ugrabim koji je bolji guslać, ja ga ugrabim prvi.

 

NIKOLA:

I kaparišeš ga.

 

ĐEMO:
I kaparišem, dadem mu kaparu, i kaparišem ga. I onda dovedem ga tri dana pred Ramazan kod mene. Evo ove godine sam pogodio za sto dinara Sulju Makića iz Rasna, rašanske opštine, srez senički, koji ima daljine od Novoga Pazara čitavija osam sahata hoda.

 

NIKOLA:

Je li to oni što je pjevo danas ovđe?

 

ĐEMO:

Eto oni što je pjevo za vas ovdena. Oni što je pjevo danaske ovdenake pesme krajišničke, ove bosanske, što su gazije radilji, junaci po Bosni.

 

NIKOLA:

Dobro, čuli smo ga. A kaži mi još Đemo koji muslimani obično dođu, ili dođu i muslimani, ili dođu i pravoslavni i katolici i drugi, da čuju gusli preko noći, ovako kod vas.

 

ĐEMO:
Pa dabome, ono osobito više većina dođe muslimana, ali imaju i neki volju pa dođu i pravoslavni, i nama milo kad dođu pravoslavni, narući kahvu, sedi do guslaća, ondar i njemu milo da sluša šta je bilo u prvome vaktu, šta su junake radilji.

 

NIKOLA:

A jesu li to seljaci ljudi ili su to građani?

 

ĐEMO:

Pa ima i seljaka, kad sljegnu u varoš da zanoću, a ima i grđani isto ovi varošano ovdena.

 

NIKOLA:

A ja sam čuo da malo građane zanima u Novom Pazaru ta stara pjesma sa guslama?

 

ĐEMO:

Pa osobito manje, pošto oni radu, znaš ne zanimaju o tome ništa, već koji se zamanđija te drži kahvu i drži znaš ovako po neku radnju.

 

NIKOLA:

Ali, ipak ja mislim da dođu stari muslimani da čuju gusle.

 

ĐEMO:

Stari mahom sve dolazu. Ispod osamnaes godina, ni ne smijemo da pušćamo decu u kahvama. Ispod osamnaes godina nikaki u kahvu nema.

 

***

Ovaj isječak o atmosferi ramazana harvarski istraživači vodili su sa epskim pjevačom i kahvedžijom Đemom Zogićem 1934. godine u Novom Pazaru.

- Advertisement -spot_img

Najnovije

spot_img
spot_img
spot_img