Home Vijesti Hattab Rizović – sandžački minar i vakif kojeg svi vole i poštuju

Hattab Rizović – sandžački minar i vakif kojeg svi vole i poštuju

662
0

Mnogi putnici namjernici i putopisci govorili su i pisali o tome kako su Novopazarci ljudi velikog srca. Sa drugima podijelili bi sve, koru hljeba, topli dom, svoj imetak. Među njima od najboljih vjernici koji Gospodaru svome padaju na sedždu, izvršavaju vjerske propise i u službi su muslimanima 24 sata. Takav je, kažu njegovi prijatelji i poznanici, Novopazarac Hattab Rizović. Još kao mladić radio brojne fizičke poslove, još tada pokazujući afinitete za izgradnju i projektovanje. Gospodar ga je počastio da radi jedan od najljepših i najuzvišenijih poslova – da gradi minare na džamijama. Od 2010. godine, tada sa svojih 26 i jednim radnikom mlađim od njega počeo je, a deceniju nakon toga broji 39 sagrađenih minara. Ističe da je ovim poslom krenuo da se bavi sasvim slučajno, ali da ga nije bilo strah da se prihvati tog emaneta.

„Nekako je Allah dao da krenem sasvim slučajno sa ovim poslom, iako nema ništa slučajno u Islamu. U početku nisam mislio da ću to ikada da radim, ali Allah je dao da se nekako krene sa tim, pa sam se brzo pronašao u tome. Nije me bilo strah da se prihvatim tog emaneta. Počeo sam sa nekim ljudima koji su tada radili minarad, a poslije su se desile neke promjene i Gospodar je dao da osnujem svoju firmu sa kojom sam počeo raditi minarad za Mešihat IZ-e u Srbiji. Nekada se sve to zidalo, nije imalo savremenijeg kao sada što su kalupi, ali sam ubrzo i sam uradio te kalupe, pa je onda išlo lakše, kvalitetnije i bolje“, kaže Hattab Rizović.

Ono što je od prvog dana svog poslovanja obećao sebi i drugima jeste da će na svakoj minari uvakifiti metar ili nekoliko metara od njega, kao zalog za budući svijet i zahvalu Uzvišenom Stvoritelju koji mu je omogućio da radi najljepši posao.

„Elhamdulillah kada Allah dozvoli da čovjek može da ugradi dio sebe koji ostaje i nakon nas, a svi ćemo otići na onaj sviojet. Nekada su ovdje bili naši djedovi i pradjedovi, sutra će ovdje biti naša pokoljenja, a nas neće biti. Jedino što će ostati su naša dobra djela i trajna dobra koja smo ostavili za sobom. Za mojih deset godina samostalnog djelovanja odradili smo 39 minaradi, od kojih je jedna od najvisočijih u Ribarićima i ima 53 metra“, dodaje Hattab Rizović.

Hattab nam je ispričao i jednu anegdotu sa radnih akcija. Nisu godine simbol kvaliteta posla, poručuje on.

„Tada sam imao 26 godina i ljudi nemaju baš dosta povjerenja kada je taj posao u pitanju u nas mlade, uglavnom očekuju nekog sijedog i starijeg čovjeka sa puno iskustva. I tako jednom se desio jedan slučaj u selu Crnča kod Bijelog Polja kada smo otišli ja sa 26 godina tada i moj radnik koji je bio godinu mlađi od mene. Stižemo mi i parkiramo svoj automobil, a kada nas je ugledao tast od jednog vakifa sa kojim smo pregovarali i sad njegov tast nas ne poznaje. Prilazi nam i kaže: Oprostite, a majstor gdje vam je?“, na šta smo se onako nasmijali i rekli da smo mi majstori. Nakon što smo završili sve to i spremali se da krenemo nazad hadžija nas je izgrlio i tako je plakao čovjek, pa nam je rekao: „Sad moram nešto da vam priznam. Kad ste došli cijelu noć zasp’o nisam, nisam znao šta da radim – da li da vas vratim ili da vas pustim da radite. Sad kad ovo vidim plakao bih od sreće“. Hvala Allahu sve je bilo idealno završeno i dan danas je sve to kako treba“, navodi Rizović.

Za kraj razgovora uslijedila je i poruka mladima.

„Poruka mladima je da ništa ne pada sa neba, te da prvo vjeruju u Allaha dž.š, a nakon toga da vjeruju i u svoje sposobnosti i mogućnosti. Ako nešto ne ide onako lahko – krenuće kad se čovjek malo pomuči. Ne može jedna solucija? Uvijek postoji neka druga, ali će zauvijek postojati način da se nešto dobro i hairli odradi“, poručuje Hattab Rizović.

Nakon razgovora uživali smo u ukusnoj pastrmci koju je za nas spremio Hattab. Pored izgradnje minara, Hattab je otvorio i riblji restoran Šeher, gdje lično uzgaja i sprema riblje specijalitete za svoje goste. Lično smo se uvjerili u prefinjenost ukusa. Cijeli razgovor pogledajte u izdanju Specijalne emisije na Sandžak televiziji nakon Dnevnika.

SANA – Hamza Škrijelj

FOTO: SANA