I nakon 25 godina u Sjeverinu, Sjenici, Štrpcima i Kukurovićima nerado govore o zločinima koju se tu dogodili. Zbog drugačijeg imena i prezime, te zbog odluke drugih ljudi po pitanju naoružavanja mnogi su stradali i nikada im se nije pronašao trag. Suljo Muratović jedan je od onih koji su preživjeli torturu zbog, kako kaže, tadašnje policije. Na konferenciji „Odnos države Srbije prema zločinima u Sandžaku u svjetlu procesa evropskih integracija“ govorio je o novopazarskoj vlasti koja se kaže ne obazire na Bošnjake.
Suljo Muratović je kazao:“Nemamo rukovodioca, evo gdje je Rasim, nema da se javi, svako srpsko selo obiđe, a još ga ovamo nisam vidio. Ivanovića ubiše, Rasim plače, a oni ga ubili, žao je ovo što radi ova vlast.“
Porodice ujedinjene, poslali predmet u Strazbur, država šuti.
Dževad Koldžić član porodice otetih u Sjeverinu je kazao:“Država nema sluha za nas porodice oštećenih, i poslije toliko godina ja ne vidim ovdje nekog napretka da će se nešto promijeniti. Nakon 24 godine sami smo napravili spomenik nevino stradalim. Poslije svih suđenja u Beogradu, predmet smo poslali u Strazbur, i tamo je već godinu ipo dana. Nadamo se da je to neki tračak nade, i da će to poslije svih tih godina isplivati i doći do zanimljivih tema kako bismo znali kako da se dalje ponašamo.“
Organizatori konferencije istakli da je važno govoriti o ovoj temi, ali da zbog svjedoka ponestaje vremena.
Semiha Kačar predsjednica sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i manjina je kazala:“Pozvali smo tužilaštvo za ratne zločine, pozvali smo Ministarstvo pravde, MUP, pozvali smo Kancelariju za ljudska i manjinska prava, zaštitnike građana, većina njih nije ni odgovorilo iako smo im poziv poslali na vrijeme.“
Nemanja Stjepanović fond za humanitarno pravo je kazao:“Ono što se događalo 90-ih godina u Sandžaku, sva ona policijska represija nad Bošnjačkim stanovništvom, drastični zločini koji su se desili, otmice, poslije ubistva u Štrpcima, Sjeverinu, napad na selo Kukuroviće i druga mjesta u Sandžaku. Dakle, jedan strahoviti pritisak na njih da se isele odavde, što je na kraju rezultiralo i iseljavanjem jednog dijela Sandžaka, ovo polako pada u zaborav. Ova vlast čini sve da se ovo zaboravi.“
Ono što porodice ističu jeste da im je najteže jer im nije priznat status civilnih žrtava rata za otmicu u Sjeverinu i Štrpcima.
SANA-DŽANA DŽANKOVIĆ
