Home Vijesti Izjava Hilmije-Hime Pećanin (1932), unuke Salih-bega Rasovca, o streljanju njenog brata od...

Izjava Hilmije-Hime Pećanin (1932), unuke Salih-bega Rasovca, o streljanju njenog brata od dajdže Ibrahim-bega Rasovca na Hadžetu u Novom Pazaru.

1221
0

Autor: Dr. Harun Crnovršanin

Poštovani čitaoci, pred vama se nalazi Izjava Hilmije Pećanin (1932)- OSMOG svjedoka vezana za partizanska streljanja Bošnjaka na Hadžetu 1944-1945. godine. Sa ovim se završava serijal od osam svjedoka komunističkog genocida u Novom Pazaru. Navešćemo imena prethodnih sedam svjedoka.

  1. Ifeta (Nišić) Redžepefendić (1932)
  2. Husein-Ceno Zatrić (1922-2001)
  3. Bega (Čarovac) Koca (1941)
  4. Husein (Mert) Zvizdić (1935)
  5. Jusuf Poplata (1929)
  6. Esad Džanefendić (1941)
  7. Ishak-Buco Paljevac (1947)

U ljeto 2015. godine sreo sam se u Novom Pazaru sa dr. Salihom Komserovićem, uglednim pazarskim zubarom.  Ovaj intelektualac je odličan poznavalac bošnjačke historije, pa je razgovor sa njim predstavljao pravi užitak. Tada mi je, za sagovornika, na temu „partizanskih zločina na Hadžetu 1945.“, predložio svoju tetku Hilmiju Pećanin, rođenu 1932. godine. Zamolio sam ga da me najavi kod familije Pećanin i da im objasni šta je to što mene interesuje i da ujedno pita da li je njegova tetka Hilmija raspoložna za razgovor.

Nakon par dana dobio sam pozitivan odgovor i bio bujrumisan od gospođe Hilmije Pećanin. Obzirom da živim u Nemačkoj, moj odlazak kod familije Pećanin dogodio se par mjeseci kasnije, tačnije 07. januara 2016. godine. Članovi ove ugledne familije priredili su mi zaista srdačan doček. Najstariji član i „glava kuće“ je tetka Hilmija koju od milja zovu „Hima“. Hilmija je oličenje prave pazarske hanume. Potiče od čuvenih pazarskih porodica Rasovac i Agušević. Ona je, po majci Fatimi Rasovac (1913-1990), unuka Salih-bega Rasovca, prvog gradonačelnika Novog Pazara nakon odlaska Turaka iz Sandžaka 1912. godine. Njegova kuća je bila najpljepša orijentalna kuća u gradu. Nalazila se u strogom centru, a oko nje je bilo još dvadesetak, po ljepoti sličnih kuća. Međutim, sve ove kuće, kao i veliki broj dućana, su, 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka, bezdušno porušili komunistički gradski oci i podigli betonsko čudovište zvano Nova lučna zgrada.

Salih-beg je bio jedan od najbogatijih ljudi u Pazaru. Oduzeto mu je nekoliko stotina hektara zemljišta i šume. Skoro pola sela Deževe je bilo u njegovom vlasništvu. Od tolikog bogastva njegovim nasljednicima je danas ostalo samo 9 hektara zemlje u blizini Petrove crkve kod Novog Pazara. Posjedovni list Salih-bega Rasovca je velik i on se i danas čuva kod njegovih potomaka.

Nakon što se Tursko carstvo povuklo sa Balkana formiraju se nove države. Jedna od njih je i prva Jugoslavija, zvana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) formirana 01. decembra 1918. godine, sa srpskom dinastijom Karađorđevića na čelu. Agrarnom reformom iz 1919. godine regent Aleksandar Karađorđević oduzeo je ogromne muslimanske zemljišne posjede u Bosni, Sandžaku, Kosovu i Makedoniji i besplatno podijelio srpskim i crnogorskim seljacima. Bila je to najveća pljačka u historiji jugoslovenskih naroda. To je etnocid pod firmom tzv. Agrarne reforme. Muslimani (Bošnjaci, Albanci, Turci) napuštaju stoljetna ognjišta, jer ostaju bez sredstava za život, sele se u gradove, a veliki broj kao izbjeglice, sele se u Tursku. U Kraljevini SHS muslimanski narod se povlači u gradove i veća naselja, zbog gubitka zemljišnog posjeda. Prisiljen je da se zapošljava u obrtu i trgovini, a kasnije u industriji.

Salih-beg Rasovac je pored Hilmijine majke Fatime imao još jednu ćerku-Safetu i tri sina: Sulejman-bega, Ali-bega i Ismet-bega. Fatima se udala za Jakupa Aguševića (1895-1951), takođe uglednog i imućnog Pazarca. U braku sa Jakupom rodila je dvije ćerke: Sabihu i Hilmiju i sina Fikreta. Naša sagovornica Hilmija je završila Srednju trgovačku školu, što je za njeno vrijeme bila rijetkost, jer se veoma mali broj bošnjačkih djevojaka školovao. Udala se za Rifata Pećanina (1929-1984), poznatog ekonomistu Okružnog suda u Novom Pazaru, i rodila ćerku Taidu i sina Erkana, Nažalost, sin Erkan (1961-1991) je veoma mlad preselio na Ahiret. Taida ima sina Azrudina i ćerku Alidu.

Hilmija je svoj radni vijek provela u sreskom preduzeću „Rogozna“, gdje je kasnije bila „BANKOS“ banka, u ulici 28. novembar. Ta zgrada je kasnije srušena. U istoj zgradi, na istom spratu, bilo je preduzeće „Koznik“ gdje je, kao šef računovodstva, radio Husein-Ceno Zatrić.

O historiji Novog Pazara tetka Hilmija zna zaista mnogo, jer je odrasla u jednoj od najuglednijih familija u ovom gradu, pa je samim tim bila i na izvoru svih tadašnjih informacija. Zbog toga Hilmija, često  sa rezignacijom kaže: „Danas o istoriji Pazara, nažalost, pričaju ljudi koji nisu iz Pazara“.

Na Hadžetu je među prvima streljan moj brat od dajdže Ibrahim Rasovac

a u zatvoru je ubijen moj dever Ismet Pećanin

Ono što je mene najviše interesovalo jeste Hilmijino sjećanje na ubistvo najbližih članova njene familije od strane nove komunističke vlasti koja je svoju vladavinu započela i završila krvavo. Njeno svjedočenje je autentično, jer je ona sama bila akter i dio te priče. Zamolio sam je da mi ispriča kako je izgledala brutalna likvidacija njenog brata od dajdže Ibrahima Rasovca i devera Ismeta Pećanina. Gospođa Hilmija je ovaj dio razgovora započela vidno potrešena.

„Saveznički avioni su bombardovali Novi Pazar 04. novembra 1944. godine, zato što se u njemu nalazio veliki broj njemačkih vojnika koji su se povlačili iz Grčke, preko Novog Pazara  i Sjenice u Bosnu. Pazarske familije su se sklonile u obližnja sela. Naša, i još jedanaest drugih familija, našli smo utočište u selu Osoje iznad Pazara. Tamo smo ostali do sredine decembra 1944. Kada smo se vratili kući zatekli smo je praznu, jer su bugarski vojnici opljačkali sve begovske i aganske kuće u centru grada. Bugarski vojnici su u Pazar došli 28. novembra 1944., zajedno sa partizanima. Nova partizanska vlast je 13. decembra uhapsila moga brata od dajdže Ibrahima Rasovca, sina Ali-bega Rasovca, mladića od 23 godine, bez ikakve krivice. Držali su ga u zatvoru nedelju dana. Mene je otac Jakup Agušević, kao dvanaestogodišnju djevojčicu, poslao u zgradu OZNE da ponesem hranu svome bratu Ibrahimu. OZNA se nalazila u Sudskom sokaku poviše Parka sa desne strane u kući učitelja Šumarca a nakon rata je u njoj živio Džemo Prušević, brat Ramiza Pruševića. Naoružani stražar me je pustio da uđem u kuću. U kancelariji su bili Redžo Rožajac koji je sjedio za jednim a za drugim stolom je bila Milena Popović, ćerka učitelja Obrena Popovića. Redžo me je pitao zbog čega sam došla a ja sam odgovorila da sam donijela ručak za Ibrahima Rasovca, on mi je brat od dajdže. Redžo mi  je tada rekao, to nikada neću zaboraviti:

„Lutko moja, oni imaju šta da jedu. Haj ti kući, večeras je suđenje, ako hoćete da ga vidite izađite kod šadrvana. Sutra će se sigurno pušćit!“

Kod šadrvana, pred prvi mrak (oko 17 sati), izašle su Ibrahimova majka Vasvija, koja je bila rođena Sarajka iz familije Kantardžić, i tri sestre: Fahrija, Lutvija i Zakira. Ibrahimov otac Ali-beg je umro 1940. godine od srca. Oko osam sati naveče ispred šadrvana dolazi jedan manji kamion sa ceradom i iz njega počinje da izlazi grupa od 17 zatvorenika koji su bili zatvoreni u pazarskom zatvoru. Među njima je bio i Ibrahim. Bili su vezani konopcem, poskakali su sa kamiona i pod pratnjom uterani u zgradu Vojnog suda u kojoj se danas nalazi preduzeće „Vodovod i kanalizacija“. Gore na spratu im je bilo suđenje. Familija Rasovac je čitavu noć čekala pored šadrvana. Negde pred sabah 21. decembra 1944., ista ona grupa je izvedena iz Suda, potrpana u kamion, odvedena na Hadžet i streljana. Kada se razdanilo ja sam po običaju krenula da uzmem hljeb u pekaru. Prošla sam pored grupe ljudi koja je stajala okupljena ispred nekadašnje radnje „Non-stop“ koja je pripadala Sulejman-begu Rasovcu i radnje Mirka Todorovića. Prišla sam iz znatiželje da vidiim šta se dešava. Pročitala sam spisak od 17 ljudi koji su sinoć osuđeni na smrt. Među njima bio je i moj brat od dajdže Ibrahim Rasovac. Kada sam vidjela njegovo ime vrisnula sam i otrčala kući. Kazala sam majci Fatimi šta sam vidjela u čaršiji. Ona je otišla kod dajnice Vasvije i rekla joj šta se desilo sa Ibrahimom. Sve su pale u krevet i dugo su nosile crne čaršafe. Partizanska vlast je, nedelju dana kasnije, u zatvoru ubila i mojega devera Ismeta Pećanina (1924-1944), starijeg brata od mog muža Rifata. Kada  su Ismetov brat Izet i Avdo Komserović, njihov brat od tetke,  otišli kod majora OZNE Đorđa Peruničića da traže tijelo Ismeta Pećanina, kako bi ga mogli ukopati, ovaj im je odgovorio:

-Mi koga sredimo, mi ga i kopamo! Marš napolje!

(Izjava Hilmije Pećanin (1932) data autoru teksta  07. januara 2016. godine u Novom Pazaru)

Hilmija Pećanin (1932) iz Novog Pazara je unuka po majci Salih-bega Rasovca
Salih-beg Rasovac (1852-1925), prvi gradonačelnik Novog Pazara i poslanik u Kraljevini SHS
Kuća Salih-bega Rasovca je bila biser orijentalne arhitekture u Pazaru. Porušena je 1980. godine
Knjiga Kako se kalio Sandžak je plod 10-ogodišnjeg rada. Ona na 826 strana predstavlja prvu ilustrovanu historiju bošnjačkog i albanskog naroda. Izdata je 2005. godine u Njemačkoj
Ali-beg Rasovac (1888-1940) sa suprugom Vasvijom Kantardžić iz Sarajeva, sinom Ibrahimom i ćerkom Fahrom
Ibrahim- Ibro Rasovac (1920-1944), bez ikakve krivice streljan na Hadžetu 21. decembra 1944.
Zgrada Prijekog suda ili Vojnog suda Divizijske oblasti. U njoj je na smrt streljanjem osuđena prva grupa od 17 Pazaraca
Ismet Pećanin (1924-1944), dever Hilmijin, ubijen od komunista u pazarskom zatvoru. Njegovoj familiji je javljeno da je izvršio samoubistvo vješanjem
Zgrada OZNE u Sudskom sokaku, danas ul. Oslobođenja br. 6. U ovu kuću su, od novembra 1944. do kraja 1945., zatvarali i prebijali nevine ljude
Dr. Salih Komserović (lijevo), Hilmija Pećanin i unuk, mladi elektroinženjer Azrudin