Još jedan poraz države Srbije. Kako se uopće iko usudi reći javno reći od njenih najviših predstavnika da se poštuju ljudska prava. Kažu, ni sjajna recimo, Švicarska ne bi tako nešto uradila. Ono što Srbija čini je da plješće zločincima koji su, a te izjave nažalost ovdje još važe, sjajno odradili posao. Fond za humanitarno pravo predstavio izvještaj. Srbijo, prema činjenicama, pala si na ispitu.
Obraćanje sina Mevlide Koldžić jedne od 16 otetih stanovnika Sjeverina jedna od potvrda da Srbija na polju zaštite žrtava zločina i ljudskih prava nije uradila ništa. Tad kao trinaestogodišnjak ostao je poptuno sam, ali sve do danas nastavlja svoju borbu za istinu. I opet bi bio sam da nije donekle Fonda za humanitarno pravo.
Ni danas žrtvama nije priznat nikakav status. Prema jednoj od presuda, ne mogu biti civilne žrtve rata jer nisu, kako je navedeno, stradale od neprijateljskih snaga. A nakon zločina u Sjeverinu, dolazi rješenje o otkazima jer se, kako je navedeno, pet dana nisu pojavili na poslu. Dževad podsjeća na suđenja koja je pratio 23 godine, a pogotovo na slučaj Đorđa Ševića.
Naglašava da je najmlađi od svih članova porodica. Mnogi, čak nisu više ni među živima pa pita ako se i dočeka da država prizna zločin, kome će odšteta i biti isplaćena.
Inače, za većinu žrtava teških povreda kršenja ljudskjih prava iz devedesetih pravo na reparaciju garantirano međunarodnim konvencijama čiji je Srbija potpisnik, u praksi neostvarivo.
Srbija, istaknuto je, ne poštuje ni brojne druge međunarodne konvencije, a kroz pitanje reparacije vidi i odnos države prema prošlosti. Na neki način pregovori s evropskom Unijom mogli bi biti prilika da se da neki impuls žrtvama.
U izvještaju se spominje i tortura nad Bošnjacima u Sandžaku 90-tih. Ističe se i da mnogi policajci koje su zlostavljani Bošnjaci označili kao odgovorne idalje rade u MUP-u Srbije.
