Home Vijesti Kazivanje Jusufa Hadžibulića vezano za prvi odlazak Kolašinskih muslimana iz Luke Bar...

Kazivanje Jusufa Hadžibulića vezano za prvi odlazak Kolašinskih muslimana iz Luke Bar u Tursku (1886.)

996
0
 Autori odlične knjige o istoriji kolašinskog bratstva Hadžibulića: Safet i Rafet Hadžibulić
Autori odlične knjige o istoriji kolašinskog bratstva Hadžibulića: Safet i Rafet Hadžibulić

Piše: dr. Harun Crnovršanin

    U ovom tekstu objavljujemo sjećanje Jusufa Hadžibulića, sina Fakovog i unuka Zejnil-aginog, o tome kako je izgledalo definitivno napuštanje Donjeg Kolašina 1886. godine i njihovo iseljavanje preko luke Bar u Tursku.

O tragičnoj sudbini kolašinskih muslimana sa posebnim akcentom na bratstvo Hadžibulića, veliki doprinos su dala dvojica mladih i veoma ambizioznih istraživača: Safet Hadžibulić i njegov bliski rođak Rafet Hadžibulić. Nošeni željom da ostave pisani trag o svojim rodoslovnim precima, njih dvojica su se upustili u veliki istraživački historijski projekat koji će, nakon dvadeset godina, uspješno završiti. Tako je 2016. godine u Frankfurtu u Njemačkoj svjetlost dana ugledala i ova sjajna knjiga koja nosi naslov „Hadžibulići kroz istoriju“. Aferim autorima na njihovom prvencu, sa nadom da će i dalje nastaviti svoje istraživanje.

Rahmetli Jusuf  Hadžibulić je najmlađi sin čuvenog četovođe Faka iz kolašinskog Trebaljeva i unuk još čuvenijeg kapetana Zejnil-age Hadžibulića. Njegovi preci su decenijama pružali junački otpor napadima crnogorskih plemena kako bi sačuvali svoj narod, familije i mjesta u kojima su živjeli. Jusuf je rođen 1925. godine u Suhom Dolu na Pešteri. Bio je najmlađi sin Faka Hadžibulića.

Još kao dječak od 7-8 godina morao je da brine o svom ocu Faku koji je bio potpuno oslijepio, pa mu je bila potrebna pomoć na svakom koraku. Upravo zbog njihovog svakodnevnog druženja Jusuf je svaku Fakovu besjedu vezanu za Kolašinsku krajinu, upijao riječ po riječ, ne sluteći da će ta ista Fakova priča biti od velike koristi za rodoslov bratstva Hadžibulića. Za vrijeme diktature Aleksandra Rankovića u komunističkoj Jugoslaviji, Jusuf 1955. godine odlazi u Makedoniju a odatle 1958. za Tursku. Svoj život je proveo u Izmiru u predgrađu Budža.

 Zejnil-Zeko Hadžibulić, kapetan Kolašinske kapetanije
Zejnil-Zeko Hadžibulić, kapetan Kolašinske kapetanije

U braku sa Eminom Kuč iz Ugla na Pešteri imao je imao 4 sina i 3 ćerke. Bio je veoma poštovana ličnost kod naših muhadžira. Umro je 2006.godine u Izmiru, gdje je ukopan na mezarju Budža.

Ovom prilikom prenosimo Jusufovo kazivanje – šta je zapamtio od oca Faka vezano za prvo iseljavanje kolašinskih muslimana iz luke Bar u Tursku.

Jusuf Hadžibulić u Novom Pazaru prilikom posjete rodnom Sandžaku
Jusuf Hadžibulić u Novom Pazaru prilikom posjete rodnom Sandžaku

„Nakon što su i Kolašinska Polja pripala Crnoj Gori (1886), jedan dio trebaljevskih Kolašinaca krenu je da bježi u pravcu mora i luke Bar. U toj Jadranskoj luci bijaše se usidrilo pet velikih turskih đemija (lađa) sa jednim jedinim ciljem da pokupi i otpremi što više izbjeglog stanovništva rasijanog poslije pada Kolašinskih Polja. Više od petnaest dana muhadžeri su i po danju i po noći stizali i to iz različitih pravaca, noseći na svojim leđima narogušeni sirotinjski imetak, koji dupke stade u prtenoj vreći. U tom nošenom kapitalu bilo je svega a najviše ništa. Usidrene brodove ili đemije poslao je Izmirski kajmekam Hilmi-bej sa svojom iskrenom željom da Kolašinski muhadžeri postanu Anadolski stanovnici izmirske periferije.

Iseljavanje muslimanskog stanovništva Crne Gore i Sandžaka preko luke Bar u Tursku
Iseljavanje muslimanskog stanovništva Crne Gore i Sandžaka preko luke Bar u Tursku

U tim đemijama najviše se ukrcalo izbjeglog stanovništva iz kolašinskog Trebaljeva i njemu susjednih sela, Lipova i Štitarice. U većini su to bila bratstva Mekići, Bašanovići, Lukači, Kajevići i Hasići. Od svih ukrcanih Hasići su bili najbrojniji, uglavnom su porijekla iz moračkog Trebaljeva. Od starina je ostalo pravilo da su Hasići, Balijagići i Hadžibulići jedno bratstvo i da se mi između sebe ne uzimamo.

Dolazak Kolašinskih muslimana u arapski Liban

   Poznati Izmirski kajmekam Hilmi-bej preko noći, iznenada, donosi odluku da zbog velikog broja pridošlih izbjeglica uputi u Bar još jednu đemiju kako bi imalo mjesta za sve. Bila je to dogovorena plovidbena ruta za daleki arapski Liban. Za našu crnu nesreću, u toj posljednjoj ili petoj đemiji koja nastavi plovidbu prema Libanu, listom su bili ukrcani naši bratstvenici Hasići, porijeklom iz moračkog Trebaljeva. Četiri preostale đemije dobiše Izmirsko pristanište i usidriše svoje prepletene pramce na svoju obalnu luku. Kolašinski muhadžeri bili su selamom i holđedijom prihvaćeni od strane izmirskih domaćina, ali sticajem okolnosti, uslovi za život bili su daleko od normalnih.

U većini su spavali i boravili po kojekakvim izbicama i hudžurama. Najviše se odomaćiše u napuštenim grčkim crkvama, zastrete suhom ječmeno slamom i prekrivenom pohabanom starom haljinkom. To je bio prijem kolašinskih muhadžera koji su danima i noćima pod tim uslovima prizivali nostalgičnu tugu za otetim kolašinskim zavičajem, iz koga se razori plemensko bratstvo. U to vrijeme, ukoliko se sretnu i upitaju dva pristigla muhadžera, utoliko počinje njihov muhabet vezan za povratak u ostavljenu Kolašinsku krajinu. Znalo se nekad dogoditi, da zbog učestale dnevne besjede, noću se, te iste priče, prikažu u snu. Dosta i toliko. Obišli su svoje mezarluke a onda sejrili kamene kule za koje proliše veliki znoj.

Peta đemija, po nečijoj naredbi, izvrši svoje pristanište, na područje današnjeg Libana, u neku priobalnu morsku kosinu, koja na sve liči a najmanje na pristanišnu luku. Za mnoge to je bilo dovoljno da naslute opšti sunovrat i muhadžirsku katastrofu.

Ujutro dobiše potrebnu dozvolu za svoj useljenički boravak i nastaniše se u jedno pustinjsko mjesto, odmah ispod planine Al Iftar. To novoformirano naselje, trebaljevski muhadžiri Hasan Hasić i njegov komšija Bilal Mekić prozvaše novim imenom- Mali Kolašin. Naš bratstvenik Hasan bijaše, star preko sto godina, bio je učesnik mnogih ratova i bitaka u svom zavičaju. Za pravo čuđenje Hasan je sa sobom, sa svojeg trebaljevskog imanja, na đemiju ponio veliki uzdužni kamen. To je smišljeno uradio, da kada preseli na Ahiret, neko iz njegove familije, taj veliki uzdužni kamen postavi kao mezarni nišan. Hasan je imao velikih problema u luci Bar zbog tog kamena koji je nosio sa sobom.  Prijetili su mu da će ga izbaciti sa broda ako ne ostavi taj kamen na obalu. Međutim, on nije želio da odustane od svoje uspomene. Pustili su ga na brod uz velike peripetije. Kad je Hasan preselio na ahiret sinovi dradiše babov amanet. Postaviše donijeti trebaljevski kamen u na mjesto grobnog nišana da zauvijek podsjeća na svog trebaljevskog kolašinca Hasana i njegovu nevjerovatnu vezanost za rodni kraj.

Ni sa kim se sudbina nije tako poigrala kao sa Balkanskim muslimanima
Ni sa kim se sudbina nije tako poigrala kao sa Balkanskim muslimanima

Sa prvim boravišnim danom, stanovnici malog Kolašina bili su strahovito iznenađeni ponašanjem arapskih komšija. Sa pozicije domaćina svakodnevno su nasrtali na našu pristiglu braću, kao na divlje šumske životinje koje sađoše sa planine Al iftar. Arapi su ih napadali u grupama. Zbog ponijetog merhameta Kolašinci su trpjeli čak i pokušaje silovanja žena i djevojaka. Za našu crnu nesreću, prelijepu Bašanović Asimu silom su oteli sa bunarskog izvora i nikad joj se ne znade dalja sudbina. Mudri trebaljevski Kolašinac Hasan Hasić, skoro do svoga groba kleo je najtežim kletvama Izmirskog kajmekana Hilmi beja što ih ne primi na one četiri đemije, već nas maćehinski otjera ovom divljem narodu. Godine 1933., Mali Kolašin prestaje da postoji. Hasići, Mekići, Bašanovići, Lukači i mnogi drugi  potpuno su nestali u vremenu i prostoru. Pola ih je stradalo od nekakvih pustinjskih odrona a pola se izgubi na povratnom putu prema turskoj Anadoliji.“

Sa ovim Jusuf (Hadžibulić) Bulut  završava priču o sudbini jednog dijela Hadžibulića i drugih trebaljevskih familija koji su petim brodom odvedeni u Liban gdje im se gubi svaku trag

Mezar Jusufa (Hadžibulića) Buluta u Izmiru u Turskoj
Mezar Jusufa (Hadžibulića) Buluta u Izmiru u Turskoj