Home Vijesti Crnogorski genocidi nad muslimanima Plava i Gusinja (1913), Šahovića (1924) i Limske...

Crnogorski genocidi nad muslimanima Plava i Gusinja (1913), Šahovića (1924) i Limske doline (1943)

373
0

Piše: dr. Harun Crnovršanin

 

GENOCID NAD MUSLIMANIMA PLAVA I GUSINJA (1913.)

Okupacija i podjela Sandžaka 1912. godine

Krajem 1912. godine Novopazarski sandžak je zauzet, takoreći bez opora. Tursko carstvo koje se nalazilo pred rasulom, nije moglo da pruži jači otpor. A šta se događalo u dijelu Sandžaka koji je zauzela crnogorska vojska opisuju dr. Mustafa Memić i publicista iz Plava Hamdija Šarkinović. Uz prećutnu saglasnost lukavog kralja Nikole I Petrovića i njegovih ministara i crkve, a u cilju srbizacije bošnjačkog stanovništva, tokom februara 1913. godine je na teren Plava i Gusinja prebačena Donjovasojevička, odnosno „Beranska brigada“ kojom je komandovao poznati zlikovac Avro Cemović.

Kako se situacija dalje odvijala navodi publicista Šarkinović iz Plava u svojoj knjizi: „…U Plavsko-Gusinjskoj oblasti formiran je bataljon od mjesnog pravoslavnog stanovništva pod komandom Nika Vučelića, koji je naoružan od oduzetih 2.200 pušaka. U Peć na Kosovu je, od pravoslavnog stanovništva formirana Pećka brigada, a isto je bilo i u Đakovici. Uporedo sa razoružanjem Bošnjaka i Albanaca, crnogorska vlast je počela sa odvođenjem talaca Bošnjaka, pa je u početku u Crnoj Gori bilo prikupljeno 323 taoca, od kojih je 112 bilo iz Plava, koji su internirani u Nikšić, a u Podgoricu je početkom marta 1913. godine dopremljeno još 233 taoca iz Đakovice. Taoci su bili uglavnom bošnjački i albanski prvaci, bajraktari, age, trgovci, bogati seljaci. Bili su zadržavani po nekoliko mjeseci u zatvoru, a početkom aprila 1913. godine su uglavnom pomilovani od kralja Nikole.“ (Iz knjige „Bošnjaci od Načertanija do Memoranduma, Podgorica, 1997).

Nakon puštanja većina je prebjegla u Albaniju, posebno taoci iz Gusinja, Peći i Đakovice. Osvrnućemo se na situaciju u Plavu i Gusinju, od oktobra 1912. do aprila 1913. godine, kada je ovaj kraj preživio možda najteži period u svojoj historiji. Zbog davno doživljenog poraza u Nokšićkoj bitci (1879) Crnogorci su gorjeli od želje za osvetom. Prilika im se pružila kada su ušli u ove dvije varoši 06. I 07. oktobra 1912. godine. Čim su ušli Crnogorci su, od plavske i gusinjske opštine, formirali Gusinjsku kapetaniju, a za prog čovjeka je postavljen Milivoje Dragović koji će se brzo pročuti po zločinima nad bošnjačkim stanovništvom ovog kraja. U januaru 1913. godine ova kapetanija je pripojena Pećkoj oblasti.

„Gusinjska kapetanija je, prema izvještaju vladine komisije od 28. decembra 1912. godine imala 2.202 domaćinstva, sa oko 22.000 do 25.000 stanovnika. Od tog broja oko 80% bilo je muslimanskog stanovništva, oko 15% pravsoslavnog i oko 2% katoličkog… Sudbina je tako htjela da muslimanski živalj na području Sandžaka i Crne Gore bude kriv i bez krivice i da svojim životima plati i za ono što nije kriv, a ni zaslužan. Činjenica je da je većina bošnjačkog stanovništva prihvatila crnogorsku vlast i prema njoj se korektno i lojalno odnosila. Samo jedan navedeni primjer govori o želji lokalnog stanovništva da prihvati novu vlast. Naime, dok je turska voska bježala prema Babinom Polju, bošnjačko stanovništvo je Crnogorce dočekalo sa hljebom i solju!

Svoju pokornost je izjavio i plavsko-gusinjski muftija mula Sado Musić, kao najviši islamski starješina. Međutim, tu svoju lojalnost plavsko-gusinjski Bošnjaci skupo su platili.

Zločini vasojevičkih Crnogoraca u Plavu i Gusinju i na Kosovu

U toku februara 1913. godine u ove dvije opštine upućena je zloglasna Donjovasojevička brigada Avra Cemovića. Prijeki vojni sudovi, koji su formirani odmah po ulasku crnogorske vojske , počeli su da rade intenzivno. Avro Cemović je, prije nego što je došao u ovaj kraj imao pripremljen plan o „srbizaciji“ ovog prostora. Da bi uplašio tamošnje stanovništvo Cemović je, nakon petnaest dana od svog ulaska u Plav, počeo sa likvidacijama najuglednijih građana. U periodu od februara do početka aprila 1913. godine, skoro svakodnevno je vršeno grupno streljanje bošnjačkog stanovništva. Samo u jedan dan, 05. marta 1913.godine, na mjestu Racina, na samom ulazu u Plav, streljano je 12 čuvenih bošnjačkih prvaka iz Plava, predstavnika najpoznatijih bratstava, koji su odbili pokrštavanje.

To su: mula Sado Musić, Adem-Dem Marković, Junuz (Nurov) Omeragić, Hajro (Nurov) Omeragić, Ago (Jakupov) Ferović, Emin (Jakupov) Ferović, Šećo Ferović, Mazo Hadžimušović, Hako Hadžimušović, Osman-aga Šehović, Bećo (Mehmedov) Alimulić, Šećo (Mehmedov) Alimulić. Njih su pobili pripadnici zloglasnog komandanta Avra Cemovića i bošnjačkog izdajnika Balše Balšića (pokrštenog hodže mula Hajra Bašića).

Crnogorci su navedenim prvacima odrubili glave pred okupljenom masom, kako bi im utjerali strah u kosti i natjerali na masovno pokrštavanje.

U periodu od februara do početka aprila 1913. godine skoro svakodnevno je vršeno grupno streljanje bošnjačkog stanovništva. Broj ubijenih Bošnjaka, u toku marta i aprila 1913.godine, prema evidenciji očevidaca, iznosi oko 800. Karakterističan je slučaj predsjednika Prijekog vojnog suda u Plavu, bivšeg hodže mula Hajra Bašića, koji je promijenio ime u Balša Balšić, i koji je odgovoran za masovna streljanja Bošnjaka iz Gusinja. Nakon što je obavio svoj prljavi posao i ubilježio se u knjigu srama, novopečeni Balša Balšić je preko noći odlikovan u čin majora crnogorske vojske. Za njega je dr. Mustafa Memić napisao da je on „svakodnevno fabrikovao grupne presude od po 20 do 30 osuđenih građana pretežno iz Gusinja. Najveći broj streljanja izvršen je u mjestu Previji i na mjestu zvanom Kruška. Istovremeno sa masovnom likvidacijom zločinac Avro Cemović je organizovao i masovno pokrštavanje Plavljana i Gusinjana. Prvo pokrštavanje izvršeno je u Beranama i u Andrijevici početkom marta 1913. Godine kao i u Gornjoj Rženici. Bošnjacima  i Albancima je, nakon pokrštavanja, naređeno da moraju nositi crnogorske kape. One koji nisu htjeli da se krste i da nose crnogorske kape masovno su ubijali… Početkom marta 1913. Pokrštavanje je bilo u punom jeku. Naravno, sve se to radilo zu znanje i podršku crnogorskog kralja Nikole. I ko zna koliko bi još bilo nasilno pokrštenih Bošnjaka da nisu intervenisale neke evropske zemlje (Austro-Ugarska) uputivši Nikoli oštru diplomatsku notu na Cetinje. Kralj se uplašio da bi Crna Gora mogla biti međunarodno izolovana pa je preko svoga izaslanika Mašana Božovića zaustavio pokrštavanje. Nakon što je Božović stigao u Plav, pročitao je kraljevu proklamaciju o slobodi vjeroispovjesti, i potvrdio da svako ima pravo da ispoljava vjeru koju želi. Pri tom je rečeno da oni koji su nasilno prevedeni u hrišćanstvo mogu da se vrate islamu. Svi su odmah pohitali na rijeku Grnčar da speru sa sebe „vodicu“ kojom ih je kadio prota Đorđe Šekularac.Iz knjige „Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo 1996.).

Ovaj pravoslavni sveštenik je lično rukovodio masovnim pokrštavanjem 12.000 muslimana. Nakon što su džamije ponovo otvorene narod je pohrlio u njih.

 

GENOCID NAD MUSLIMANIMA ŠAHOVIĆA  KOD BIJELOG POLJA (1924.)

 

U toku Prvog balkanskog rata (1912) crnogorska vojska zauzima zapadni dio Sandžaka, tačnije Bjelopoljsku i Donjokolašinsku oblast (kao i Beransku, Plavsku i Gusinjsku) i na njima uspostavlja svoju vlast. Do 1912. godine Bjelopoljsko područje (Akova) nalazilo se u sastavu tzv. Sjeničkog sandžaka, jer se jedno vrijeme Novopazarski sandžak zvao i Sjenički sandžak, koji je bio osnovan 1902. i postojao do 1912. godine. Nova crnogorska okupaciona vlast uvodi i novu teritorijalnu podjelu na kapetanije, pa se i Bjelopoljska oblast podijelila na tri kapetanije:

  1. Šahovićku sa sjedištem u Šahoviću,
  2. Bjelopoljsku-sa sjedištem u Bijelom Polju,
  3. Brodarevsku sa sjedištem u Brodarevu.

Šahovićka kapetanija je imala Šahovićku, Stožersku, Ravnoriječku i Nedakusku opštinu. Bjelopoljska kapetanija je imala sljedeće opštine: Loznu, Zaton, Korita, Rasovo i Savino Polje (Bistricu-Kahve). Brodarevska kapetanija je imala Brodarevsku, Kanjsku, Pavinopoljsku i Barsku opštinu.

U svim opštinama Šahovićke kapetanije, izuzev Nedakusa, koje se nalazilo na lijevoj strani rijeke Lim, većinsko stanovništvo je bilo bošnjačke nacionalnosti. To je itekako smetalo Crnogorcima pa su neprekidno tražili povod kako da se obračunaju sa njima. Nakon neprijed pomenutih i opisanih genocida i područje Šahovića će u novoj jugoslovenskoj državi (1918) zvanoj Kraljevina SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) doživjeti istu sudbinu kao i njihovi sunarodnici od Boke Kotorske, preko Cetinja i Nikšića do Kolašina.Po broju stanovniika Šahovićka kapetanija je bila odmah iza Bjelopoljske. U njoj je bilo 576 crnogorsko-srpskih i 1.580 bošnjačkih domaćinstava. U procentima Crnogoraca i Srba je bilo 26,8% a Bošnjaka 73,2%. Danas tamo više nema ni jednog Bošnjaka!

Povod za istrebljenje muslimanskog stanovništva Šahovića i Vraneša Crnogorci su našli u ubistvu Boška Boškovića, bivšeg načelnika okruga Kolašin. Ovo ubistvo je odjeknulo kao grom iz vedra neba. Bez ikakvog dokaza i istrage za ovo ubistvo su optuženi vođa sandžačke komite Jusuf Mehonjić i bošnjačko stanovništvo Šahovića i Vraneša. Da bi opravdali ovaj neviđeni zločin Crnogorci su tamošnje Bošnjake i Jusufa Mehonjića optužili za podizanje pobune. Boško Bošković je bio skoro nepismen čovjek, ali je kao vatreni pristalica ujedinjenja sa Srbijom dogurao do načelnika Kolašinskog okruga. Svojim okrutnim represalijama zamjerio se Bošnjacima na u Koritskoj opštini i na Pešteri.u toku oktobra 1912. godine kao i Crnogorcia u gušenju pobune u Rovcima. Ova pobuna je u krvi ugušena, a desetine porodica Bulatovića otjerano je u zatvore ili pobijeno. Bošković ej bio produžena srpska ruka u Crnoj Gori. Istakao se i u svrgavanju kralja Nikole Petrovića sa vlasti 1918. godine. Boško Bošković je poginuo 07. novembra 1924. godine, na putu od Mojkovca prema Šahoviću u mjestu Obodu kod Cera. Danas skoro da nema mještanina područja Vraneša koji sasvi decidno neće potvrditi da su Boška Boškovića ubili crnogorske komite Radoš i Drago Bulatović iz Rovaca. Nakon što je 07. novembra ubijen Bošković, vlasti su sutradan naredile svim Bošnjacima da donesu sve svoje oružje i predaju ga, da bi to oružje istoga dana podijelili pravoslavcima. Boškovićeva sahrana obavljena je 09. novembra u Kolašinskim Poljima. Prema pisanom materijalu sahrani je prisustvovalo oko 2.000 ljudi, tako da se ne pamti da je do tada, u tom kraju i šire, ikome priređen takav ispraćaj. Mnogi su iskoristili sahranu kao idealan momenat da svojim govorima raspale ionako naelektrisanu situaciju. Govornici su tom prilikom pozvali prisutne na osvetu. Načelnik Kolašinskog okruga je rekao: „Ne brani se Boško sa suzama u očima, već sa puškom u rukama. S toga, imate moju dozvolu da, za 24 sata što možete učinjeti, osvetite Boška.

Raspaljena masa crnogorskog naroda odmah je pošla u napad na Bošnjake Šahovića i Vraneša. Ovaj iznenadni i podmukli napad izvršen je noću između 09. i 10. novembra 1924. godine. Tako su udružni i Crnogorci i Srbi, nakon Boškovićeve sahrane i proturene lažne vijesti, krenuli, predvođeni oficirima starocrnogorske vojske, u napad na Bošnjake Vraneške doline. Napad je izvršen iznenada i noću, tako da je stradao veliki broj stanovništva tog kraja. O broju masakriranih podaci su različiti. Kreću se od 600 do 900 ubijenih. Jedan mali broj Bošnjaka se izvukao iz obruča , a među njima je bio i čuveni vođa sandžačkih komita Jusuf Mehonjić.

Prema izjavi tadašnjeg bjelopoljskog muftije Mustafe Salihbegovića, koji je, nakon pokolja, bio u nekakvoj komisiji za uviđaj, broj poklanih Bošnjaka, samo u Šahovićima, iznosio je 60. Žrtve su ubijane na najgnusniji način. „

„…Vjeruje  se da broj pobijenih ljudi nije tačan, je r se zna da su Crnogorci mnoge pobijene razvlačili i bacali po potocima, zatrpavali u raznim rupam i pećinama, kako se nebi utvrdio tačan broj, ako bi, eventualno, izašla neka komisija da utvrdi činjenično stanje…“ (Iz knjige Hakije Avdića „Položaj Muslimana u Sandžaku“, Sarajevo, 1991.).

Napadači se nisu zadovoljili ubijanjem Bošnjaka u Šahovićkoj opštini, već su nastavili dalje ka Pavinom Polju. O ovim grozotama Hakija Avdić je pisao u svojoj knjizi: Došavši u Pavino Polje poslije pola noći, razbojnici su se razišli po selima i zaseocima, ulazili u kuće ili izazivali ukućane van, najprije pljačkali i iznuđivali novac, a potom sve listom ubijali, najčešće klanjem. Što se do sada zna broj žrtava u Pavinom Polju premašuje 70, među kojima i 8 lica čiji se identitet nije mogao utvrditi, jer su bili jako iznakaženi. Nekim su (kao Ibru Hasanbegoviću, starcu od 80 godina) još živima meso rezali, nožem trbuh vadili; nekima su kao (Zeću Hadžoviću) živima jezik čupali; neke (kao Naja Hodžića) ni u majčinom krilu nisu štedjeli; neke (kao Šabana Hadžovića) najprije davili, a potom puškama ubijali; neke (kao što je to uradio Vuksan Vuković, svoga bivšeg agu Halila Hasanbegovića) na vjeru iz kuće izmamljivali, a potom ih nožem poklali; Adema su Lukača, nakon što su mu 300 dinara oduzeli (uzeo mu ih je otac spomenutog krvoloka majora Redžića, Bajo) nagonili da se krsti, da ljubi ruke zlikovcima, a kad je ovaj to odbio onda su ga odveli do jedne urvine, gdje su ga stavili na metu pa ga gađaju iz puške, a on ranjen ipak uspio uteći, valjda da bude svjedokom „snazi“ pravde i zakonitosti u našoj državi!!!, navodi se u Predstavci kralju Aleksandru od delegata opštine Šahovića i Pavinog Polja.“ Ko zna kako bi se sve to završilo da ih u daljem pohodu nije spriječio vojni komandir iz Pljevalja Krečković, čijom intervencijom je obustavljeno dalje protjerivanje bošnjačkih porodica. Dirljiv i do bola potresan, način likvidacije šahovićkih Bošnjaka opisao je Milovan Đilas u knjizi „The Land without Justice“ (Bespravna zemlja), izdate u Londonu 1958. godine.

„Čim je došlo do intervencije vojske, uviđela je i rulja (crnogorska) ozbiljnost situacije i povukla se. Ali potom opustiše muslimanska naselja. Muslimani prodadoše svoje posjede za bagatelu i odseliše u Tursku. Tako predio Bijelog Polja i Šahovića, što kroz masakre što kroz strah opustje i um,jesto Muslimana doseliše Crnogorci… Ono što je svaki moral i red poništilo, nisu bila toliko sama ubistva koliko način na koji su izvedena. Nakon što su taoci u Šahovićima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela Sekula, od jednog mrtvaca do drugoga i prerezao im žile na nogama. Tako se radi na selu sa volovima nakon što ih se sjekirom oborilo, da se nebi mogli ponovo dići, ukoliko su još živi. Neki su u džepovima mrtvaca našli komade šećera natopljene krvlju, kojeg su kasnije jeli. Djeca su bila trgana iu naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklata… Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove u čelo. U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili. Neki su kasnije tvrdili da je plamen iz zapaljenih tjelesa bio purpurno crven. Jedna grupa napala je jednu usamljenu kuću. Seljak je upravo gulio jagnje. Oni su imali namjeru da ga streljaju i zapale kuću, ali oguljeno jagnje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na šljivu, jedan mesar mu je ogulio lobanju sjekirom pazeći da ne povrijedi tijelo. Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije taklo. Jer čak ni pseto neće turskog mesa.“

Zahvaljujući svom iskrenom zapisu, otkrivena je zločinačka narav njegovih sunarodnika. Time je pala ogromna mrlja na crnogorski narod, koji će morati da se, zbog ovog zločina, kao i davno počinjene „Istrage poturica“ (1711.) stidi dokle god postoji. Gledajući Bošnjake kao Turke i vjekovne neprijatelje, crnogorski prvaci su neprekidno huškali svoj narod na krstaški rat protiv  muslimanskog stanovništva Crne Gore i Sandžaka. Đilas iznosi da „takvog osvetničkog pohoda nije nikada bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je tako nešto moglo biti sakriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918. Godine, bila je prema ovome nevina dječija igra…“ Treba istaći da je otac Milovana Đilasa, bio jedan predvodnika rulje i jedan od glavnih učesnika ovog zločina, ali njegov sin je smogao snage da javno objelodani i prizna da je u tom sramnom činu učestvovao i njegov otac Nikola, što ga svrstava u red rijetko iskrenih crnogorskih intelektualaca. Njegovo svjedočenje je autentično, pisano otvoreno, potresno i prije svega pošteno. U isti red sa Đilasom danas bi se mogli svrstati još par čestitih Crnogoraca kao što su: Marko Vešović, Jevrem Brković, Milika Pavlović i drugi.

 

GENOCID NAD MUSLIMANIMA LIMSKE DOLINE (1943)

 Četnička ofanziva za „Božić 1943.“ krenula je sa uništenjen muslimana Limske doline

   U prethodnim tekstovima, u kojima sam pisao o posljednjim svjedocima četničkog genocida Bijelom Polju, Pljevljima i Priboju, istaknuto je da su združeni crnogorski i srbijanski četnici, pod kokmandom Pavla Đurišića i Vojislava Lukačevića, svoju najveću ofanzivu, sa ciljem potpunog uništenja bošnjačkog stanovništva Limske doline, započeli uoči pravoslavnog Božiča 1943. Krvava ofanziva je krenula u Bjhelopoljskom srezu. Tada su temeljito opljačkana  i popaljena skoro sva sela ovog sreza. Izuzetak je predstavljalo mjesto Rasovo koje se nalazi sa desne strane rijeke Lim u neposrednoj blizini Bijelog Polja (Akove). Rasovo nije stradalo za Božić, već uoči  Đurđevdana 1943. godine. U komunističkoj Jugoslaviji, naravno, niko nije smio pisati o genocidu nad muslimanima u Limskoj dolini, pa su tadašnji historičari imali odriješene ruke da pišu šta im padne na pamet.

Posebno padaju u oči dvije knjige koje se bave historijom Bijelog Polja, a u kojima se samo na jednom mjestu, i to površno, pominje ovaj najveći četnički zločin počinjen nad muslimanima-Bošnjacima u toku Drugog svjetskog rata. To su monografije: „Bijelo Polje“, od Vujadina Rudića i grupe autora izdate 1987. u Beogradu i monografija   „Bjelopoljski srez u ratu i revoluciji 1941-1945.“, autora Batrića-Baća Rakočevića izdate 1984. u Bijelom Polju. U prvoj monografiji, na strani 904,  iznosi se NEČUVENA LAŽ da je u Bjelopoljskoj opštini u Drugom svjetskom ratu od četničke ruke poginuo samo jedan musliman, i to Ramović (Jula ) Murat iz sela Potkrajci! Evo iz kakvih knjiga su bošnjačka djeca morala da uče historiju. Ni u jednom školskom udžbeniku iz historije u bivšoj Jugoslaviji nije se ni riječ napisala o genocidu u Limskoj dolini i u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini u januaru 1943. godine.

   Nije ni čudo što nam se ponovo desio genocid 1995. godine u matičnoj državi Bosni i Hercegovini. Međutim, ovo je prvi put u historiji balkanskih muslimana da je Međunarodni sud u Hagu donio zvaničnu presudu da su nad muslimanskim stanovništvom Srebrenice snage Bosanskih Srba, uz pomoć Srbije, izvršile genocid. Ta presuda ostaje za sva vremena.

   Kako napisa gospodin Džavid Begović: “Frustrirajuće je živjeti okružen lažnim historijskim „činjenicama“. Decenijama u njih vjerujemo, jer je tako pisalo u našim udžbenicima, a iz historije nismo mogli dobiti prolaznu ocjenu, ako nismo znali neistinu. Jednom kada odrastemo, sasvim slučajno ili sasvim namjerno shvatimo da smo na našim ispranim mozgovima imali ugraviranu historiju „po narudžbi“. (Iz teksta „Ne dirajte Rasovske šehide“, autora Dž. Begovića, internet str. „Bošnjaci.net“ od 19.11.2016).

Ponovimo još jednom da je prema prvom izvještaju Pavla Đurišića od 10. januara 1943., upućeno generalu Draži Mihailoviću, u Bjelopoljskom srezu ubijeno 1.400 muslimana, uglavnom staraca, žena i djece. Četničko klanje muslimana trajalo je do 10. februara iste godine, pa Đurišić u svom drugom izvještaju pobjedonosno izvještava svoga vođu Mihailovića da je, nakon Bijelog Polja, nastavio ofanzivu u Pljevaljskom, Fočanskom i Čajničkom srezu gdje je likvidirao još 9.200 muslimana!

Da nesreća bude još veća, četnici su ostavili pustoš i u selima Pribojskog sreza, gdje je prema istraživanju pukovnika Safeta Hasanagića, tokom Božićne četničke ofanzive, ubijeno još 3.708 lica bošnjačke nacionalnosti! Do danas je ostala tajna, i za naučnu i za širu javnost, zbog čega nigdje nije ostavljen pisani trag o četničkim zločinima u Pribojskom srezu? Ostavljen je trag za žrtve sandžačkih i bosanskih srezova: Bijelog Polja, Pljevalja, Foče i Čajniča ali za Priboj ne postoji, iako su sva sela ovog sreza popaljena a muslimanski narod desetkovan!

   Dakle, prostim sabiranjem brojeva ubijenih muslimana u navedenim srezovima dolazi se do nevjerovatnog broja od 14.308 ubijenih za samo mjesec dana!