Home Vijesti U Novom Pazaru živi Nurija (Dervović)-Pašović- posljednji svjedok četničkog genocida u Bjelopoljskom...

U Novom Pazaru živi Nurija (Dervović)-Pašović- posljednji svjedok četničkog genocida u Bjelopoljskom kraju (1941-1945)

276
0

Piše: Dr. Harun Crnovršanin

 

ČETNIČKA OFANZIVA „ZA BOŽIĆ 1943.“ KRENULA JE SA UNIŠTENJEM MUSLIMANA BIJELOG POLJA

   U prethodnim tekstovima, u kojima sam pisao o posljednjim svjedocima četničkog genocida u Priboju i Pljevljima, istaknuto je da su četnici svoju najveću ofanzivu, sa ciljem potpunog uništenja bošnjačkog stanovništva Limske doline, započeli uoči pravoslavnog Božiča 1943., započeli  u Bjelopoljskom srezu. Tada sutemeljito opljačkana  i popaljena skoro sva sela ovog sreza. Izuzetak je predstavljalo mjesto Rasovo koje se nalazi sa desne strane rijeke Lim u neposrednoj blizini Bijelog Polja (Akove). Rasovo nije stradalo za Božić, već uoči  Đurđevdana 1943. godine. U komunističkoj Jugoslaviji, naravno, niko nije smio pisati o genocidu nad muslimanima u Limskoj dolini, pa su tadašnji historičari imali odriješene ruke da pišu šta im padne na pamet.

Posebno padaju u oči dvije knjige koje se bave historijom Bijelog Polja, a u kojima se samo na jednom mjestu, i to površno, pominje ovaj najveći četnički zločin počinjen nad muslimanima-Bošnjacima u toku Drugog svjetskog rata. To su monografije: „Bijelo Polje“, od Vujadina Rudića i grupe autora izdate 1987. u Beogradu i monografija   „Bjelopoljski srez u ratu i revoluciji 1941-1945.“, autora Batrića-Baća Rakočevića izdate 1984. u Bijelom Polju. U prvoj monografiji, na strani 904,  iznosi se NEČUVENA LAŽ da je u Bjelopoljskoj opštini u Drugom svjetskom ratu od četničke ruke poginuo samo jedan musliman, i to Ramović (Jula ) Murat iz sela Potkrajci! Evo iz kakvih knjiga su bošnjačka djeca morala da uče historiju. Ni u jednom školskom udžbeniku iz historije u bivšoj Jugoslaviji nije se ni riječ napisala o genocidu u Limskoj dolini i u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini u januaru 1943. godine. Nije ni čudo što nam se ponovo desio genocid 1995. godine u matičnoj državi Bosni i Hercegovini. Kako napisa gospodin Džavid Begović: “Frustrirajuće je živjeti okružen lažnim historijskim „činjenicama“. Decenijama u njih vjerujemo, jer je tako pisalo u našim udžbenicima, a iz historije nismo mogli dobiti prolaznu ocjenu, ako nismo znali neistinu. Jednom kada odrastemo, sasvim slučajno ili sasvim namjerno shvatimo da smo na našim ispranim mozgovima imali ugraviranu historiju „po narudžbi“. (Iz teksta „Ne dirajte Rasovske šehide“, autora Dž. Begovića, internet str. „Bošnjaci.net“ od 19.11.2016).

Ponovimo još jednom da je prema prvom izvještaju Pavla Đurišića od 10. januara 1943., upućeno generalu Draži Mihailoviću, u Bjelopoljskom srezu ubijeno 1.400 muslimana, uglavnom staraca, žena i djece. Četničko klanje muslimana trajalo je do 10. februara iste godine, pa Đurišić u svom drugom izvještaju pobjedonosno izvještava svoga vođu Mihailovića da je, nakon Bijelog Polja, nastavio ofanzivu u Pljevaljskom, Fočanskom i Čajničkom srezu gdje je likvidirao još 9.200 muslimana!

Da nesreća bude još veća, četnici su ostavili pustoš i u selima Pribojskog sreza, gdje je prema istraživanju pukovnika Safeta Hasanagića, tokom Božićne četničke ofanzive, ubijeno još 3.708 lica bošnjačke nacionalnosti! Do danas je ostala tajna, i za naučnu i za širu javnost, zbog čega nigdje nije ostavljen pisani trag o četničkim zločinima u Pribojskom srezu? Ostavljen je trag za žrtve sandžačkih i bosanskih srezova: Bijelog Polja, Pljevalja, Foče i Čajniča ali za Priboj ne postoji, iako su sva sela ovog sreza popaljena a muslimanski narod desetkovan!

   Dakle, prostim sabiranjem brojeva ubijenih muslimana u navedenim srezovima dolazi se do nevjerovatnog broja od 14.308 ubijenih za samo mjesec dana!

 

POSLIJERATNE GENERACIJE BOŠNJAKA ODGAJANE NA ZABORAVU

   Istraživači četničkih zločina u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata, uglavnom su uspjeli da evidentiraju imena ubijenih Bošnjaka tokom četničke ofanzive izvedene u januaru i februaru 1943. godine. To su prije svega bošnjački intelektualci koji su osjećali da im je patriotska dužnost da popišu imena nevino ubijenih sunarodnika u Gornjem Podrinju (jugoistočnoj Bosni i Hercegovini) i šire. Treba istaći  imena ljudi koji su veći dio svog života, takoreći tajno, radili na ovom projektu. To su: Alija Pašalić iz Foče, pukovnik Mujo Kafedžić iz Foče, Faruk Muftić iz Foče, Rašid Sijerčić iz Goražda i drugi. Na jugoslovenskom nivou jedina četiri autora koja su pri put obznanili istinu da je nad muslimanima u Drugom svjetskom ratu izvršen genocid bili su: prof. Smail Čekić i prof. Šemso Tucaković od bošnjačkih historičara i dr. Vladimir Dedijer i mr. Ante Miletić. Dedijer i Miletić su autori kapitalne knjige pod imenom „Genocid nad Muslimanima 1941-1945“, koja je objavljena veoma kasno, tek 1990. u Sarajevu, tako da su poslijeratne generacije muslimana-Bošnjaka u komunističkoj Jugoslaviji odgajane na zaboravu i lažima o svojoj historiji. Svi smo morali da znamo o stradanju Srba, Jevreja i Roma u ustaškom logoru Jasenovcu, na Banjici, Jajincima itd., ali o stradanju Bošnjaka-muslimana u Limskoj dolini 1943. niko nije smio ni pomenuti.

Posljednje stradanje bošnjačkog stanovništva, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), potaklo je mnoge bošnjačke intelektualce da se počnu baviti četničkim zločinima na prostoru obadva dijela Sandžaka u toku Drugog svjetskog rata (1941-1945). Među prvima bili su: Smail Čekić, Mustafa Memić, Safet Bandžović, Harun Crnovršanin i Nuro Sadiković, Raif Hajdarpašić, Hakija Avdić, Džemail Arnautović, Safet Hasanagić, Murat Mahmutović, a u novije vrijeme Fehim Džogović (1949) koji već deset godina radi na veoma važnom projektu: „Žrtve u Donjem i Gornjem Bihoru tokom Drugog svjetskog rata“.

Autor ovog teksta je, jedan od rijetkih koji je imao uvid u rukopis buduće Džogovićeve knjige. Veoma obiman, i za bošnjačku historiju dragocjen materijal, skupljan je pažljivo u arhivama, muzejima i bibliotekama Beograda, Podgorice, Cetinja, Bijelog Polja, Berana i Tirane. Džogović je akcenat svog istraživanja stavio na ukupne žrtve Donjeg i Gornjeg Bihora, odnosno Bjelopoljske i Petnjičke opštine. Trudio se da uradi što kvalitetnije spiskove žrtava na teritoriji ove dvije opštine bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost, političko ili vojno opredeljenje. Ovaj rad nije imao za cilj da vrši selekciju žrtava, tj. da jedne upisuje a druge žrtve izostavlja sa spiska kao manje vrijedne. Zapanjujuća je cifra stradalih pravoslavaca i muslimana na području ove dvije opštine. Ukupan broj nastradalih u Bjelopoljskoj opštini iznosi 4.635 osoba, od čega pravoslavaca (Srba i Crnogoraca) – 2.906 a muslimana (Bošnjaka)- 1.729.

Znači da je gospodin Džogović istražio veći broj žrtava od onog koji navodi četnički vojvoda Pavle Đurišić u svom izvještaju od 10. januara 1943., gdje stoji da je popalio 33  donjo-bihorska sela i ubio 1.400 muslimana.

Broj stradalih muslimana-Bošnjaka u Gornjem Bihoru (Petnjičkoj opštini) je mnogo manji, jer su njegovi branitelji na čelu sa hodžom Osmanom Hrastoderom uspjeli da se organizuju i da 08. januara 1943. u bitci kod sela Goduše poraze četnike i tako spriječe njihov prodor na Pešter i dublje u Sandžak. Tokom cijelog rata tamo je stradalo ukupno 264 bošnjačka lica. Donji Bihor je imao petostruko veći broj žrtava iz više razloga. Sabiranjem muslimanskih žrtava u Donjem i Gornjem Bihoru tokom Drugog svjetskog rata dolazi se do ukupne cifre od 1.993.

Prvo– četnička ofanziva je planirana temeljito u dogovoru i srbijanskih i crnogorskih i bosanskih četnika.

Drugo– izvedena iznenada kada se niko nije nadao, na pravoslavni Božić, kada su trebali da proslavljaju svoj blagdan u kućama a ne da kolju komšije muslimane.

Treće– četnici su bili pomoćna italijanska vojska, pa su ih Italijani do zuba naoružali. I odbjegli četnički kralj Petar II Karađorđević je svo vrijeme četnicima slao oružje i novac iz Londona.

Dakle, Ćazim Sijarić, komandant muslimanske milicije za Donji Bihor, čija je vojska na početku brojala 300 slabo naoružanih boraca, nije imala šanse da pruži ozbiljniji otpor četnicima. Zato se njegova uloga,  tokom četničke ofanzive, svodila na zaštitu izbjegličkih kolona iz Donjeg Bihora u pravcu Pešteri i Rožaja. Međutim, Ćazim je šansu za osvetu četnicima dobio u maju 1943., kada je, ojačan novim borcima i naoružanjem, uspio da na pravoslavni praznik Đurđevdan- 06. maja 1943. četnicima nanese ozbiljan poraz u bitci kod sela Zaton u neposrednoj blizini Bijelog Polja. Prije toga, tačnije, u noći između 01. i 02. maja, Ćazimova vojska je razbila jake četničke snage u selu Buđevu u blizini Sjenice na Pešteri.

STRADALNICI I HEROJI BJELOPOLJSKOG SREZA

   Autor ovog teksta je uz pomoć poznatog sandžačkog intelektualca prof. Murata Mahmutovića uspio da 2014. godine razgovara i kamerom snimi izjave svjedoka četničkog genocida u Bjelopoljskoj opštini. Danas od njih niko nije živ, osim Nurije (Dervović) Pašović koja živi u Novom Pazaru. Navešćemo imena Bošnjaka i Bošnjakinja iz Bjelopoljske opštine koji su, prvi put nakon 71 godine ćutanja o izvršenom genocidu u Limskoj dolini januara 1943. godine javno progovorili pred kamerom. Njihova svjedočenja autor Crnovršanin je objavio 2017. godine u dokumentarnom filmu: „Svjedoci četničkog genocida u Limskoj dolini 1941-1945.“  Njihova imena su:

-prof. Murat Mahmutović (1935-2019), iz Novog Pazara,

Šaka (Grbović) Mahmutović (1925-2018) iz sela Radojeva glava u Bjelopoljskoj Bistrici,

Ćerim Čindrak (1928-2018), iz Bijelog Polja,

Murat Šipkar (1928-2015) iz  Novog Pazara,

Šećur Brčvak (1935-2018) iz Rasova kod Bijelog Polja,

Uzeir Begović (1930-2016) iz Rasova kod Bijelog Polja i

Nurija (Dervović) Pašović (1939) iz Novog Pazara.

Navešćemo i rahmetli Husna Begovića (1914-1991) koji je za života ostavio tonsku izjavu na audio kaseti (tada nije bilo video kamera kao danas), o pokolju u Rasovu maja 1943. godine i o pogibiji 29 mještana iz sela Rasova od čega osam članova iz njegove porodice. Zahvaljujući njegovoj ćerki Šefki (Begović) ličina (1949), i sinu Džavidu, autor je u navedeni film ubacio i njegovo tonsko svjedočenje. Tu je i Naza Iković-Šoljanin (1929-2012), rodom iz Bjelopoljske Bistrice, koja je svoj život okončala kao izbjeglica u Švedskoj. Sa njom je autor stupio u kontakt 2010. godine zahvaljujući piscu Ragipu Sijariću i zabilježio njenu veoma potresnu životnu priču kada su četnici, za Božić 1943., njenog oca, trudnu majku i brata u kuću zatvorili i žive zapalili.

 

SVJEDOČENJE NURIJE DERVOVIĆ-PAŠOVIĆ (1939)

– POSLJEDNJEG SVJEDOKA GENOCIDA

   Tetku Nuriju, rodom iz Rasova kod Bijelog Polja, sa boravkom u Novom Pazaru, upoznao sam u proljeće 2014. godine uz pomoć poznate sandžačke književnice Šefke Begović-Ličina. Njih dvije su bliske rođake i doživjele su tog 05, maja 1943. veliku porodičnu tragediju koja je ostavila neizbrisivi trag u njihovim sjećanjima i životima. U to vrijeme radio sam na dokumentarnom filmu o svjedocima četničkog genocida u Limskoj dolini, tako da mi je Nurijino svjedočenje bilo od velikog značaja. Ona je danas, koliko je autoru ovog teksta poznato jedini živi svjedok iz Bjelopoljskog kraja. Rođena je u selu Rasovu u neposrednoj blizini Bijelog Polja-Akove, u crnogorskom dijelu Sandžaka, od oca Selman ef. Dervovića i majke Timke Begović. Otac joj je bio šerijatski sudija i vjeroučitelj u bjelopoljskoj gimnaziji. Važio je za  jednog od najuglednijih Bjelopoljaca svog vremena. Malo je poznato da je u Kraljevini Jugoslaviji, na području Sandžaka tajno djelovala teroristička organizacija „Crna ruka“ koja je likvidirala najuglednije Bošnjake. I Selman efendija je nekoliko puta bio meta srpskih nacionalista. Na svu sreću izbjegao je njihove zasjede i ostao živ sve do 05. maja 1943. godine kada ga je stigla krvava četnička ruka.

U velikoj četničkoj ofanzivi tokom Božića 1943. popaljena su sva bošnjačka sela u Bjelopoljskom srezu (Donjem Bihoru) osim Rasova. U ovom mjestu živjele su bogate muslimanske i pravoslavne familije. Od muslimanskih familija najpoznatije su bile: Begovići, Dervovići, France i druge, a od pravoslavnih familija Šebek. Zbog obostranog dogovora o nenapadanju ovo selo je bilo pošteđeno u prvom četničkom klanju 07. januara 1943. Međutim, četnicima je bogastvo tamošnjih muslimanskih familija zapalo za oko pa su riješili da se i njega dočepaju. Povod za napad na Rasovo iskorišćen je nakon što je neko od lokalnih Srba zapalio kuću Milića Šebeka. Misleći da su mu kuću zapalili komšije Bošnjaci, on je sutradan zapalio kuću komšije i kuma mu Derviš-bega Begovića. To je bio okidač čertnicima da krenu u novi zločin, pljačku i paljevinu rasovskih Bošnjaka.

Te noći četnici Rada Korde, poznatog zlikovca sa Pešteri, pojačani sa lokalnim rasovskim četnicima, popalili su sve bošnjačke kuće u Rasovu, masakrirali 29, dok se njih 30  udavilo u nabujalu rijeku Lim bježeći od četničke kame. Svoju priču o toj krvavov noći Nurija Dervović započinje ovako:

Rodila sam se 1939. godine u Rasovu, na obali Lima. Moj otac Selman Dervović imao je sam mojom majkom Timkom Begović 6 djece. Dva moja brata-Mustafa i Ćemal, umrli su dok su bili mali. U vrijeme pokolja živjela sam sa ocem i majkom u kamenoj kuli (čardaku) od tri sprata na velikom imanju pored rijeke.  Te prve godine svog djetinjstva provodila sam sa dvije sestre: sedmogodišnjom Ifetom i devetogodišnjom Ulfetom i bratom Fadilom. Kao član naše familije bila je i hizmećarica (kućna pomoćnica) bila je Nazifa Sijarić iz Godijeva. Moj otac je bio veoma imućan, poznat i poštovan u cijelom kraju. Ja sam tada imala tri i po godine i sjećam se da je to veče u našu kulu došlo mnogo ljudi. Kasnije sam saznala da su to bili mještani koji su bježali od četnika ne bi li našli spas u našoj kuli koja je bila sagrađena od kamena. Nadali su se da četnici neće napasti Selmanovu kuću, jer je on bio ugledna ličnost. U noći kada je Rasovo zapaljeno, došao nam je u posjetu bliski majčin rođak, Husno Begović, inače otac poznatih sandžačkih intelektualaca Džavida Begovića i Šefke Begović-Ličina. Husno je kod nas ostao na konak i igrom slučaja ostao živ (te su mu noći četnici zapalili čardak od tri sprata i ubili osam članova familije. Iako sam bila mala, sjećam se da se naša kula prepunila preplašenim narodom i odjednom je nastala panika, vriska i nezapamćen metež. Nešto kasnije četnici su opkolili i našu kulu, zapalivši štalu iza kuće u kojoj se nalazilo sijeno i slama. Vatra je zahvatila terasu ispred kuće i ulazna vrata, pa je dim počeo ulaziti u sobe. Narod koji je došao u našu kuću počeo je iskakati kroz prozore i bježati ka Limu.

Mnogo puta, majka mi je pričala, kako je tih majskih dana neprestano padala kiša, pa je Lim bio nadošao i bio mutan, a na drugoj strani, gdje je bio spas, nije se moglo drugačije preći, jer nije bilo mostova, sem da se Lim pregazi. Mještanin Amir Franca, ujahavši konja zagazio je u Lim, a za konjski rep u lancu, držeći se jedan za drugog, uhvatila se kolona ljudi. Kako je Lim bio valovit i dubok, nekom nejakom bi popustio stisak ruke i živi lanac bi se prekinuo. Tako se te noći, oko 30 ljudi utopilo.

Moj otac Selman nije htio da bježi. Ostao je sa tri ćerke u kuli a moja majka Timka uzela je brata Fadila i sa hizmećaricom Nazifom krenula preko bašči ka Limu. Nije mogla da pređe rijeku, već je tu sa Fadilom i Nazifom ostala čitavu noć sakrivena u žbunju. Četnici su ispod prozora počeli da dozivaju moga oca: Selmo, Selmo izađi napolje! Moj otac je izašao sa starijim ćerkama Ifetom i Ulfetom a meine je držao u naručju. Kada su mu četnici prišli prepoznao je među njima dvojicu svojih radnika Srba koji su toga dana radili na našem imanju kao radnici-nadničari. Bili su to braća Sreto i Grujo Rudić iz Rasova. On je izašao pred kulu, govoreći im da mu djecu poštede, a ako treba nek njega odmah ubiju. Međutim, oni su se na njegove riječi oglušili i bezdušno nas zasuli rafalima. Mene je metak okrznuo ispod dojke i ispod ruke i izašao van, još imam taj ožiljak. Svoj krvavi pir završili su bajonetima i kamama, tako da su mom ocu odsjekli glavu, koja nikad nije pronađena. Postoji slika koju je slikao fotograf Daut Idrizović gdje se vidi moj otac bez glave sa ubijenim sestrama Ifetom i Ulfetom. Mene su uboli nekoliko puta bajonetom, ali kako sam bila punačko dijete, bajonet me je samo okrznuo i napravio mi površinske rane, tako da sam jedino ja preživjela taj porodični pokolj. Tako ranjena, naslonjena na mrtvog oca i sestre, u lokvi krvi provela sam noć. Sutradan, kad su Bjelopoljci došli u Rasovo, našli su me skoro bez svijesti. Moja starija polusestra po ocu Ismeta, koja je bila udata za Hajra Dizdarevića u Bijelo Polje, čula je šta se desilo u Rasovu, odmah je stigla u pratnji italijanskih bolničkih kola i svojih rođaka Dauta Idrizovića i Hasa Burdžovića. Tada se pored mojeg ubijenog oca Selmana i sestara Ifete i Ulfete slikao jedan italijanski bolničar pa je  tu sliku 1984. godine pisac Batrić Rakočević stavio u svoju knjigu o Bijelom Polju gdje je slagao i napisao da su moga oca i sestre ubili italijanski fašisti a ne četnici! Tada su Daut i Haso primjetili da sam ja živa, uzeli me i poveli sa italijanskim bolničkim kolima u bjelopoljsku bolnicu gdje sam neko vrijeme ostala na liječenju. Našli su i moju majku Timku, brata Fadila i Nazifu pored Lima, i njih su poveli u Bijelo Polje i smjestili ih kod Bajramspahića, rođaka od mojeg oca. Tamo se moj mlađi brat Fadil razbolio od ovčijih boginja i od visoke temperature umro.

Kako je Bijelo Polje bilo prepuno izbjeglica iz okolnih sela, Italijani su organizovali naš prebačaj do Rožaja gdje smo ostali kraće vrijeme. Odatle su nas prebacili na Kosovo u mjesto Istok u jednu školu. Komšije Albanci su nam donosili hranu i slamu i sijeno kako bi imali na šta da legnemo. Našim mukama ni tu nije bio kraj, pa smo krenuli nazad u Sandžak i to u peštersko selo Suhi Do kod Tutina. Tu mi je živio dajdža Jonuz-aga Mušović (inače otac poznatog historičara Ejupa Mušovića).

U Tutinu smo ostali do 1950. godine a onda došli u Novi Pazar kod mojeg brata od tetke Meha Bejtića. Tada je Meho bio visoki partijski funkcioner i kasnije jedan od najuspješnijih gradonačelnika Pazara. Kod njega sam odrasla i završila osnovnu i Ekonomsku školu. U ulici Šabana Koče kupili smo jednu kučicu. Majka je tkala ćilime i tako smo se izdržavali.

Udala sam se 1960. godine za Sulejmana Pašovića rodom iz Nove Varoši i sa njim imala tri sina: Fikreta, Mustafu i Zlatana. On je bio vojno lice i nakon završene vojne akademije u Beogradu zaposlio se u Prištini u Pokrajinskom sekretarijatu za narodnu odbranu kao referent. Dobili smo vojni stan i tamo živjeli od 1960. do 1970. godine. Sulejman je u međuvremenu završio i Pravni fakultet pa smo se 1972. preselili u Novi Pazar gdje se  zaposlio u Sudu a ja u preduzeću „Sloboda“ kao komercijalista. Bio je veoma uspješan sudija  Opštinskog i Okružnog suda i kandidat za sudiju u Vrhovnom sudu. Međutim, zbog spletki Miloševićevih nacionalista nije više napredovao, (napakovali su mu da je sarađivao sa albanskom iredentom) pa je 1979. otišao u Novu Varoš gdje se zaposlio u Sudu. Tamo se i penzionisao 1985. godine. Vojni stan koji smo imali u Prištini prodali smo 1989. godine i ja sam došla u Novi Pazar.

Moj sine, život me nije mazio, i čini mi se, od kako sam kročila na zemlju pratili su me problemi. Ali eto, Allah mi je dao veliki sabur i sve ovo prihvatam kao iskušenje kroz koje sam morala proći. Ono što ti je zapisano, od toga ne možeš pobjeći. Prije 16 godina, u roku od 8 mjeseci, izgubila sam najstarijeg sina Fikreta i muža Sulejmana. Sin mi je radio kao carinar na makedonskom graničnom prelazu „General Janković“. Umro je u aprilu 2004., u 31-oj godini života od infarkta, a nakon 8 mjeseci, u decembru iste godine muža mi je u Novoj Varoši udario kamion-cisterna. Sad živim sa sinom Mustafom a sin Zlatan živi u Novoj Varoši. Molim Allaha dž.š. da tetka Nurki podari još više sabura i zdravlja.

1. Dražin dolazak u Crnu Goru u ljeto 1942. Lijevo je P.Đurišić (1)
Dražin dolazak u Crnu Goru u ljeto 1942. Lijevo je P.Đurišić (1)
2. Mapa četničke ofanzive u Donjem Bihoru (Bjelopoljskom srezu) januara 1943.
Mapa četničke ofanzive u Donjem Bihoru (Bjelopoljskom srezu) januara 1943.
3. Bihorska sela u plamenu
Bihorska sela u plamenu
4. Ćazim Sijarić je u januaru 1943. evakuisao bošnjačke izbjeglice iz D. Bihora, da bi u maju četnicima nanio poraz kod Zatona. Mula Osman je u startu porazio četnike.
Ćazim Sijarić je u januaru 1943. evakuisao bošnjačke izbjeglice iz D. Bihora, da bi u maju četnicima nanio poraz kod Zatona. Mula Osman je u startu porazio četnike.
5. U ovoj komunističkoj knjizi navedeno je da je samo jedan Bošnjak iz Bjelog Polja-Ramović Murat, poginuo od četničke ruke
U ovoj komunističkoj knjizi navedeno je da je samo jedan Bošnjak iz Bjelog Polja-Ramović Murat, poginuo od četničke ruke
6. Intelektualcii koji su se bavili istraživanjem bošnjačkih žrtava u Bjelopoljskom kraju (1941-1945)
Intelektualcii koji su se bavili istraživanjem bošnjačkih žrtava u Bjelopoljskom kraju (1941-1945)
7. Svjedoci četničkog genocida (januar 1943.) iz Bjelopoljskog sreza (Donjeg Bihora)
Svjedoci četničkog genocida (januar 1943.) iz Bjelopoljskog sreza (Donjeg Bihora)
8. Snimak na Bistričku dolinu iz sela Radojeva Glava
Snimak na Bistričku dolinu iz sela Radojeva Glava
9. Četnici su 05. maja 1943 u Rasovu ubili 28 bošnjačkih civila a 30 se udavilo u rijeci Lim bježeći od dželata. U desnom uglu je kula Selmana ef. Dervovića
Četnici su 05. maja 1943 u Rasovu ubili 28 bošnjačkih civila a 30 se udavilo u rijeci Lim bježeći od dželata. U desnom uglu je kula Selmana ef. Dervovića
10. Nurija Dervović- Pašović (1939), posljednji svjedok četničkog genocida u Bjelopoljskom kraju 1941-1945
Nurija Dervović- Pašović (1939), posljednji svjedok četničkog genocida u Bjelopoljskom kraju 1941-1945
11. Žrtva četničkog terora -šerijatski sudija i vjeroučitelj u bjelopoljskoj gimnaziji- Selman ef. Dervović sa suprugom Timkom
Žrtva četničkog terora -šerijatski sudija i vjeroučitelj u bjelopoljskoj gimnaziji- Selman ef. Dervović sa suprugom Timkom
12. U ovoj komunističkoj knjizi o Bijelom Polju na str.47 objavljena je LAŽ da su Selman ef. i njegove 2 kćeri ubili Italijani a ne četnici
U ovoj komunističkoj knjizi o Bijelom Polju na str.47 objavljena je LAŽ da su Selman ef. i njegove dvije kćeri ubili Italijani a ne četnici
13. U haremu džamije u Rasovu kod Bijelog Polja nalaze se mezari (grobovi) ubijenog Selmana ef. Dervovića i njegovih ćerki
. U haremu džamije u Rasovu kod Bijelog Polja nalaze se mezari (grobovi) ubijenog Selmana ef. Dervovića i njegovih ćerki
14. Husni-beg Begović (1914-1991), iz Rasova slučajno je preživio pokolj. Desna slika je ekshumacija posmrtnih ostataka Husnove majke Lale i sina Fahrudina
Husni-beg Begović (1914-1991), iz Rasova slučajno je preživio pokolj. Desna slika je ekshumacija posmrtnih ostataka Husnove majke Lale i sina Fahrudina