Umro Derviš-Dedo Vukas – posljednji svjedok četničkog genocida u Pljevaljskom kraju (1941-1945)

- Advertisement -spot_img

Čitano

Možda vas zanima

Piše: Dr. Harun Crnovršanin

 

ČETNIČKI PLAN DRAŽE MIHAILOVIĆA O POTPUNOM UNIŠTENJU BOŠNJAKA I ALBANACA

   Komandant i general Ravnogorske (četničke) vojske Draža Mihailović je 20. decembra 1941. Izdao Instrukcije, majoru Đorđu Lašiću, komandantu četničkih odreda u Crnoj Gori u kojima je definisao ciljeve četničkih odreda na prostoru Kraljevine Jugoslavije. U njima je predviđeno stvaranje Velike Srbije u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke. Na ovoj teritoriji se moraju očistiti sve narodne manjine i nesrpski elementi i umjesto njih naseliti Crnogorce. Radi ostvarenja ovih ciljeva date su tačne instrukcije četničkim odredima u Crnoj Gori i u Sandžaku,

 Prvi njihov zadatak bio je, da iz pravca Limske dolone, Bijelog Polja i Sjenice, očiste Sandžaka od bošnjačkog i albanskog stanovništva. Drugi zadatak je bio da iz pravca planine Čakor izbiju u kosovski Dukađin (Metohiju) i da otuda protjeraju albansko stanovništvo. I treći zadatak četničkih odreda bio je zauzimanje Ribarića i Novopazarske Banje i onemoućavanje muslimanskim izbjeglicama da sa Pešteri tj. Sandžaka pređu na Kosovo.

Za komandanta Limsko-Sandžačkih četničkih odreda postavljen je pješadijski kapetan I klase Pavle Đurišić. Sa realizacijom navedenih ciljeva krenulo se početkom januara 1943. godine. Četnički vođa Draža Mihailović je tada boravio u Crnoj Gori pod italijanskom zaštitom. On je kroz mobilizaciju četnika za ovu ofanzivu u Bosni vidio priliku da usput „očisti“ muslimansko stanovništvo zapadnog Sandžaka i istočne Bosne i Hercegovine. Izdao je naređenje da se ka Bosni krene preko Sandžaka, usput čisteći sve pred sobom. Četnici iz Vasojevića, pod Đurišićevom komandom izvršili su 05. januara 1943. iznenadan i žestok napad na bošnjačka sela Donjeg Bihora (Bjelopoljskog sreza).

Oblast Bijelog Polja četnici su pregazili 10 januara 1943., nakon čega Đurišić sa neskrivenim zadovoljstvom izvještava svoga vođu Mihailovića da su potpuno uništili 33 muslimanska sela, ubili 400 muškaraca i oko 1000 žena i djece. Četnički gubici su minimalni. Nakon Bijelog Polja na red su došli Pljevlja, Priboj i bosanske opštine: Čajniče, Foča i Rudo.

Četnički napad na ova mjesta počeo je 05. februara 1943. u rano jutro, pod komandom Pavla Đurišića i Nikole Bojovića. Otpor stanovništva je bio veoma slab. Ono malo pripadnika Muslimanske milicije na području Pljevalja i Priboja bio je zauzet oko evakuacije civilnog muslimanskog stanovništva ka Čajniču, Priboju i ka Pešteri. Četnici su danima klali muslimansku nejač: žene, starce i djecu a njihove kuće i sela temeljito opljačkali i na kraju zapalili. U svom izvještaju od 13. februara 1943. Đurišić izvještava komandanta Dražu Mihailovića da je:

„Akcija u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu uspješno izvršena i da su sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza potpuno spaljena i da nijedan njihov dom nije ostao čitav… Za vreme operacije se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti…Naše ukupne šrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesrećnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 žena, staraca i dece“.

„Pokolj muslimana o kojem počinioci tako sladostrasno izvještavaju bio je najmasovniji četnički zločin tokom Drugog svjetskog rata“. (Iz teksta „Četnički pokolj u Pljevaljskom kraju“ autora Damjana Pavlice, mjesečna revija „Sandžak“, br.168, 15.oktobar 2012).

O četničkom genocidu nad muslimanskim stanovništvom Limske doline i Gornjeg Podrinja, u Titovoj Jugoslaviji nije se smjelo govoriti. Bila je to tabu tema. Pedeset godina se ćutalo i preživjeli svjedoci su umirali i sa sobom u grob nosili traume i sjećanja na sve grozote koje su doživjeli od četničkih krvoloka. Međutim, šutnja o genocidu nad muslimanima-Bošnjacima, dala je još veću nadu sinovima i unucima bivših četnika da 90-ih godina prošlog vijeka (tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995) završe ono što su njihovi preci započeli. O stradanju našeg naroda tokom Drugog svjetskog rata i krajem prošlog vijeka na području Sandžaka, odnosno Pljevaljskog sreza, pisali su, sada rahmetlije: Hajrudin Čengić, Mustafa Pijalović i Jakub Durgut. Autor ovog teksta je imao izuzetnu saradnju sa rahmetli Jakubom Durgutom (1959-2019), poznatim borcem za istraživanje i dokazivanje ratnih zločina koje su na području Bukovice u toku 1992-1995 počinili pripadnici Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i paravojne formacije Šešeljevih radikala. Svoje istraživanje objavio je u Pljevljima 2002. godine u knjizi: „Bukovica 1992-1995- etničko čišćenje, zločini i nasilja“

ČETNIČKI POKOLJ BOŠNJAKA U PLJEVALJSKOM SREZU OD 04.- 07. FEBRUARA 1943.

„BUKOVICU SPALITI!“

   „Prema izvještajima očevidaca, četnički napad u Pljevaljskom srezu počeo je 04. februara 1943. godine, kada je 20.000 dobro naoružanih četnika iz pravca Kosanice pošlo preko u Brvenicu i Glisnicu i dana 05. februara stigli u mjesto Jakupov grob i tu zanoćile, a sljedeći dan 06. februara, otpočele paljenje bošnjačkih domova i svih sporednih objekata od Boljanića u pravcu Bukovice. U isto vrijeme, druge oružane snage četnika, otpočele su paljenje bošnjačkih sela počev od Miliješi preko Kasindola u pravcu Sočica (granične općine Boljanića), tako da se ovo paljenje i ubijanje bošnjačkog življa vršilo istovremeno u raznim pravcima između rijeka Lima i Tare do Drine. Pošto je napad izvršen istovremeno sa raznih strana, otpor Bošnjaka, bio je nemoguć“. (Citat iz knjige Pljevlja sa okolinom u prošlosti i sadašnjosti, autora Mustafe Pijalovića, Sarajevo, 1997.)

Za ovaj krvavi poduhvat pljevaljski četnici nisu imali dovoljno snage, pa su im u pomoć pritekli četnici iz susjednog Durmitorskog sreza, a pljevaljski četnici su bili njihova pomoćna snaga. Među najpoznatijim četnicima Pljevaljskog kraja bili su: Filip Vojinović,iz Prenćana, Gligorije Božović, Nićifor Lisičić, Vojo Nenadović, Bogdan Nenadović, Neđeljko Railić, Ratko Ćurović, Radosav Dakić iz Pipera i drugi.  Komandant Durmitorske četničke brigade bio je kapetan Nikola Bojović koji je dobio od Pavla Đurišića kratko i jasno naređenje. „Bukovicu spaliti!“

„Svo stanovništvo Boljaničke, Bukovičke, Ilinobrdeske i Meljačke općine, koje se našlo kod kuća, pobijeno je na razne načine, nije pravljena razlika između djece u kolijevci i staraca, između muškaraca i žena. Da bi se spriječilo bježanje stanovništva izvršeno je opkoljavanje sela. Kako piše Danilo Jauković u svojoj knjizi: „Prije ubistva, ljude su mučili i ponižavali. Djevojke i mlade žene su silovali. Djecu i starce su m,asakrirali. Ranjene ali još žive, bacali su u rijeku Ćehotinu. U kuće su zatvarali žene i djecu, među njih ubacivali bombe, a onda kuće spaljivali“. (Citat iz knige „Pljevaljski rez 1941-45, Prilog u krvi, Pljevlja, 1969.).

   Prema istraživanju Hajrudina Čengića u Pljevaljskom srezu je od četničke ruke ubijeno 1600 osoba bošnjačke nacionalnosti, od čega samo u Bukovici  592 osobe.

    Iz ovoga se zaključuje da je strateški četnički plan bio uništiti muslimansko stanovništvo pljevaljske Bukovice i tako prekinuti živu vezu sa našom braćom u Bosni i Hercegovini. Ista stvar se dogodila i sa opštinom Priboj, jer Pljevlja i Priboj su jedine sandžačke opštine koje se direktno graniče sa Bosnom i Hercegovinom. One se nalaze na tzv. Tromeđi, i prema planu Draže Mihailovića, i kasnije Slobodana Miloševića i Srpske akademije nauka iz Beograda, ovo područje je moralo biti očišćeno od muslimana-Bošnjaka! 

 

SVJEDOČENJE DERVIŠA- DEDA VUKASA

-POSLJEDNJEG SVJEDOKA ČETNIČKOG GENOCIDA (1941-45)

   U proljeće 2016. godine iz Pljevalja me je nazvao moj dobri prijatelj Jakub Durgut i rekao da je od tri svjedoka iz Drugog svjetskog rata ostao samo još jedan i da, ako hoću da ga zateknem živa, treba da što prije dođem u Pljevlja. U to vrijeme intenzivno sam radio na dokumentarnom filmu- „Svjedoci četničkog genocida u Limskoj dolini i Gornjem Podrinju 1941-1945“. Susret sa posljednjim svjedokom iz Pljevaljskog kraja Dervišom-Dedom Vukasom (1927-2019) dogodio se 16. jula 2016. godine u njegovom selu Hromač u Bukovici. Istražujući i pišući o našoj historiji prokrstario sam čitavu istočnu BiH i Sandžak, ali u Bukovici još nisam bio. Bukovica je prostrano brdsko-planinsko seosko područje i nalazi se na zapadnom dijelu  Pljevaljske opštine, u crnogorskom dijelu Sandžaka. Veoma je bogato šumom, voćem, dobrim vodama, livadama i pašnjacima i čistim vazduhom. Zauzima površinu od 204 kvadratna kilometra. Sa tri strane je opasana granicom Bosne i Hercegovine u dužini od 140 kilometara. Centar Mjesne zajednice Bukovice je selo Kovačevići, koje je od Pljevalja udaljeno 70km. Prostor Bukovice leži na nadmorskoj visini od 570 do 1300 metara nadmorske visine.

U selo Hromač došli smo iz Pljevalja, preko sela: Boljanića, Klapusa, Čardaka, Pipera i Tvrdakovića. Pored rahmetli Jakuba Durguta, sa nama su u ekipi bili i inžinjer Fuad Rovčanin i Ismet Rahmani. Prelijepi krajolici Bukovice ne mogu ostaviti nikoga ravnodušnim. Kao opijeni posmatrali smo šume i pašnjake koji su se ređali kao na filmu. Uz put nam je Jakub pričao o tragičnoj historiji ovog kraja koja je od 1913.godine do sada, stradala tri puta. Zadnjih 100 godina Bukovica je bila trn u oku crnogorskim i srpskim nacionalistima. Dva puta se Bukovica dizala iz pepela, da bi je, tokom rata u Bosni 90-ih godina, navedeni zločinci potpuno očistili od bošnjačko-muslimanskog stanovništva. Na prostoru Bukovice smješteno je 39 sela i zaseoka. U 31-om selu živjelo je muslimansko (bošnjačko) stanovništvo a u 8 je živjelo pravoslavno (crnogorsko-srpsko) stanovništvo. Jakub nam je kazao da je 1961. godine u Bukovici živjelo 2.900 stanovnika da bi se zbog terora ministra policije Aleksandra Rankovića veliki broj iselio u Tursku i Bosnu. Taj broj se svakih deset godina radikalno smanjivao, da bi 1991.godine spao na svega 400 stanovnika.

Najzad smo, nakon duge ali prijatne vožnje stigli u selo Hromač na samu granicu sa Bosnom i Hercegovinom. Ispod sela Hromač, u dolini, nalazi se rijeka Ćehotina koja predstavlja granicu između ove dvije države. Ispred kuće nas je čekao naš domaćin Dedo Vukas. Bilo mu je drago što smo ga posjetili jer ovamo od vremena rata rijetko ko dođe, osim ko mora. Danas je Bukovica prazna i u njoj živi svega 6 bošnjačkih familija! Do te 2016. godine u selu Hromač niko nije živio, osim Dedo Vukas sa suprugom Behijom. Dedo nas je bujrumisao da uđemo u kuću i uz kahvu započnemo razgovor. Trudio sam se da ne budem zvaničan i da pustim da Dedo sasvim opušteno ispriča čega se sjeća kad su u pitanju dješavanja u Drugom svjetskom ratu i ono što je doživio 90-ih godina, u vrijeme Miloševićeve diktature. Dedova priča počinje ovako:

„Do rata u Bosni 1992. godine u selu Hromač živjelo je sedam porodica. Dvije porodice Džaka (Salka i Muja), dvije porodice Tahmaz (Rasima i Nazifa), dvije porodice Vukas (moja i Nazifova) i jedna porodica Šabović Hilma. U našem selu te 1992. i 1993. godine  nije bilo zapaljenih kuća, ali je bilo pojava pljačke. U selu je bila jedna ljudska žrtva. Komšika po iumenu Džaka Bijela nestala je u junu 1995. godine, a nađena je mrtva u novembru iste godine. Šabović Hilmo je umro u maju 1992. godine, a njegova supruga i ćerka su 1996. godine otišle u Sarajevo. Moja kuća je više puta pljačkana, a 1998. je potpuno opljačkana, kada je demontirana i odnešena elektroinstalacija sa strujomerom.

   Na moje pitanje: čega se sjeća iz Drugog svjetskog rata, Dedo je duboko uzdahnuo i započeo.

„E moj sinko, bilo a ne ponovilo se. Tog 05. februara 1943. godine dobili smo dojavu da četnici napadaju od Foče, od Pljevalja, od Meljaka i narod je iz čitave Bukovice počeo bježat. Snijeg je bio napado do poviše koljena. Kao dječak od 15 godina uputio sam se sa izbjegličkom kolonom ka jedinom slobodnom putu-ka planini Metaljci, odnosno ka Bosni. Kasnije sam saznao da je taj granični prelaz na Metaljki kontrolisala muslimanska milicija na čelu sa Asimom Hasanbegovićem. Njegov zamjenik je bio Mujo Zuković. Izbjeglice je tada spašavao Munib Ćebo koji je bio rodom iz sela Čestin. Bio je veoma vrijedan i hrabar momak i sa desetak svojih boraca uspio je da spasi mnogo našeg naroda na putu za Čajniče. To je bio prvi grad u Bosni kada se pređe Metaljka. Uz put smo nailazili na smrznute i unakažene leševe sa strane. U našoj koloni se dešavalo da, kada smo prelazili planinu Metaljku po velikom snijegu, u toku noći, neke majke ostave malu djecu u snijeg da nebi plakala i tako plačom odavala naš položaj. Četnici su bili svuda oko nas. Tek nakon dva dana, promrzli i gladni, stigli smo ja, majka, nena i još četvoro djece iz naše familije iz Bukovice u Čajniče. Tamo se nismo dugo zadržali jer se skupilo previše izbjeglica a i četnici su se približavali ovom gradiću. Prebacili smo se u Doboj i tamo smo živjeli do kraja rata. Nakon rata, Tito je donio zakon da se sve izbjeglice vrate svojim kućama. Ja sam se u selo Hromač vratio sa svojim ocem Ibrom kako bi napravili novu kuću. Kad smo se 1946. godine vratili u Bukovicu sva muslimanska imanja su bila uzorana i posijana! To je nas povratnike mnogo iznenadilo. Pitali smo se: ko je to obradio naša imanja kad nismo bili tu? Odgovor nam je dala pravoslavka Milunka Dragić, koja je, kad nas je ponovo vidjela povikala: Kuku meni, da vi ne dođoste, mi svi izginusmo!“ Shvatili smo da su se Srbi i Crnogorci između sebe počeli ubijati u grabljenju ko će od njih bolje muslimansko imanje za sebe uzeti!

Nova Titova vlast nam nije branila da sjećemo građu pa smo otišli u jednu šumu zvanu Kopren Do, iza sela Kukavice. Tamo smo našli mnogo dječijih skeleta. Bio nas je uhvatio strah od tih kostiju, od tih skeleta. To je sve izumrlo, smrzlo, ubijeno. Onako kako su ih ubijali tako su u tom položaju i ostali. Tada u čitavoj Bukovici ni jedan kokošiji ćumez nije ostao čitav. Četnici su sve spalili. Ubili su samo u Bukovici 600 muslimanske nejači-žena i djece a u čitavom Pljevaljskom srezu 1.600 muslimana.

Mlađe žene su silovali ili odvodili u nepoznatom pravcu. U toku rata oteli su ćerku Latifa Moćevića, predsjednika Bukovičke opštine. Drugu djevojku, moju komšiku, po imenu Ajkuna Nurak iz sela Tvrdakovića, četnici su oteli i niko nije znao šta je bilo sa njom. Tek nakon 20 godina Ajkunu je u Mojkovcu našao Huso Jašarević iz Čajniča. Živjela je u prisilnom braku sa bivšim četnikom i sa njim rodila petoro djece. I prije februara 1943. četnici su ubijali Bukovičke muslimane. Tako je u decembru 1942. poznati četnik Radosav Dakić iz sela Pipera upao u kuću Ibra Raščića iz Pipera i zaklao mu majku, suprugu i dvoje djece. U likvidaciji Ibrove familije Radosavu Dakiću je pomogao Bogdan Cvrkota iz sela Tatarovine u Crnoj Gori. Nije prošlo mnogo vremena a Ibrovu familiju je osvetio Munib Ćebo sa svojim prijateljem Šefkom Delom iz sela Gradevići u opštini Foča.

Od kako znam za sebe za Bukovicu se vodio rat. Godinu dana pred ovaj rat u Bosni (1992), četnici iz susjednog Meljaka su pjevali: „Bukovice kopaj raku (grob), jeb…  ti Meljak majku“. U ovome ratu bio sam slučajni svjedok rušenja džamijske munare u selu Raščići. Tog 20. maja 1993. izašao sam na Pipere da kupim namirnice. Odjednom je puklo nešto kao mina. Kad sam stigao u Raščiće, čitava munara od kamena pada. Ljudi su prišli i vidjeli da je munara pravljena od kamena-sige i da je bila čvrsto uvezana gvozdenim klamfama. I u prošlom ratu su četnici Pavla Đurišića palili džamiju u Raščićima ali munari od kamena nisu mogli ništa jer je njen temelj bio dubok tri metra u zemlju. Zapalili su zgradu ali je munara ostala čitava sve do ovog rata kada su je eksplozivom porušili. Zapalili su i džamiju u selu Planjsko a u Rosuljama su polupali prozore na džamiji. Hvala Bogu narod se ponovo organizuje i sada se, na mjestu porušenih i zapaljenih, prave nove džamije.

Kod Deda Vukasa, posljednjeg svjedoka iz prošlog rata ostali smo do kasno naveče. Bilo je veoma prijatno razgovarati sa njim. Deda su poznavali svi u Pljevaljskom kraju. Važio je za poštenog i hrabrog čovjeka koji je volio svoju Bukovicu i u njoj živio do zadnjeg dana. Preselio je na ahiret (bolji svijet) 05. oktobra 2019. godine. Ukopan je kod džamije u selu Rosulje. Autor ovog teksta je autentično Dedovo svjedočenje stavio u svoj dokumentarni film pod nazivom „Svjedoci četničkog genocida u Limskoj dolini 1941-1945.“ Ovaj i drugi autorovi filmovi iz oblasti historije Sandžaka mogu se lako naći na „You tube“.

Nažalost, samo mjesec dana prije Deda Vukasa, tačnije 22. septembra 2019. preselio je i Jakub Durgut, mujezin Husein-pašine džamije i sigurno najveći hroničar novijeg stradanja pljevaljskih Bošnjaka tokom 90-ih godina prošlog vijeka. Otišao je još jedan autentični sandžački sin koji je svojim djelima i ponašanjem pokazao koliko je volio svoju Bukovicu, Taslidžu, Sandžak i maticu Bosnu i Hercegovinu.

Četnički genocid u Sandžaku u januaru i februaru 1943.
Četnički genocid u Sandžaku u januaru i februaru 1943.
Pljevaljski četnici u Bukovici februara 1943. godine
Pljevaljski četnici u Bukovici februara 1943. godine
Preko polovine od 1.600 bošnjačkih žrtava u Pljevaljskom srezu bili su žene i djeca
Preko polovine od 1.600 bošnjačkih žrtava u Pljevaljskom srezu bili su žene i djeca
Nikola Bojović, komandant Durmitorske brigade je februara 1943. u Bukovici ubio 592 Bošnjaka i zapalio 2 džamije i 3670 kuća
Nikola Bojović, komandant Durmitorske brigade je februara 1943. u Bukovici ubio 592 Bošnjaka i zapalio 2 džamije i 3670 kuća
Bošnjački intelektualci koji su pisali o četničkim zločinima u Pljevaljskom kraju u Drugom svjetskom ratu i od 1992-1995.
Bošnjački intelektualci koji su pisali o četničkim zločinima u Pljevaljskom kraju u Drugom svjetskom ratu i od 1992-1995.
Knjige u kojima su opisana stradanja bošnjačko-muslimanskog stanovništva Pljevaljskog kraja
Knjige u kojima su opisana stradanja bošnjačko-muslimanskog stanovništva Pljevaljskog kraja
Nekada Dražini, kasnije i Miloševićevi neo-četnici porušili su dvije bukovičke stare džamije u selima Raščići i Planjsko
Nekada Dražini, kasnije i Miloševićevi neo-četnici porušili su dvije bukovičke stare džamije u selima Raščići i Planjsko
Spaljene kuće u Bukovici u toku 1992-1995
Spaljene kuće u Bukovici u toku 1992-1995
Derviš-Dedo Vukas (1927-2019), je bio posljednji svjedok četničkog genocida iz Pljevaskog kraja
Derviš-Dedo Vukas (1927-2019), je bio posljednji svjedok četničkog genocida iz Pljevaskog kraja
Bukovičko selo Hromač, u kojem je živio svjedok Dedo Vukas udaljeno je od Pljevalja 55 kilometara
Bukovičko selo Hromač, u kojem je živio svjedok Dedo Vukas udaljeno je od Pljevalja 55 kilometara
 Derviš-Dedo Vukas sa autorom Crnovršaninom u ljeto 2016.
Derviš-Dedo Vukas sa autorom Crnovršaninom u ljeto 2016.
Derviš-Dedo Vukas u društvu sa Jakubom Durgutom (lijevo), Ismetom Rahimijem i ing. Fuadom Rovčaninom
Derviš-Dedo Vukas u društvu sa Jakubom Durgutom (lijevo), Ismetom Rahmanijem ing. Fuadom Rovčaninom
Autor Crnovršanin u Bukovici na mjestu gdje je nevino ubijen Džafer Đogo 1993. godine
Autor Crnovršanin u Bukovici na mjestu gdje je nevino ubijen Džafer Đogo 1993. godine
Autor Crnovršanin sa mujezinom rahmetli Jakubom Durgutom u čuvenoj Husein-pašinoj džamiji u Pljevljima-Taslidži
Autor Crnovršanin sa mujezinom rahmetli Jakubom Durgutom u čuvenoj Husein-pašinoj džamiji u Pljevljima-Taslidži
- Advertisement -spot_img

Najnovije

spot_img
spot_img
spot_img